Prvi tekst na ovu temu smo završili različitim očekivanim reakcijama dičnog predstavnika muškog roda
(naravno da pretpostavljamo kako se ovdje radi o psihički zdravom i relativno normalnom/prosječnom čovjeku); a na vrijeđanje od strane žena, odnosno muškaraca…
Pitanje koje se nameće je:
Zašto žena u ovoj situaciji može dobiti eventualno “jezikovu juhu”; dok muškarac “riskira živu glavu”?!
Možda se odgovori kriju u nekoj od sljedećih teza:
-Muškarac u ženi ne vidi pravu prijetnju (zna da bi izazovno nastupanje bilo koje žene trebalo ostati u
verbalnim okvirima).
-Zatim, apsolutno ne očekuje grozan napad od strane žene (nije navikao na to/nema znanu reakciju).
-Isto tako, od najranijeg doba ga se uči kako se žene ne tuče (jer su slabiji spol i on treba biti kavalir).
-Nadalje, ukoliko bi i bio spreman na nasilni odgovor prema ženi; uvijek mu je neugodno da ga netko vidi
u tom izdanju (slično kao što se djecu ne udara kada se bacaju po podu u trgovini).
-Konačno, muškarci u ogromnoj većini jako poštuju instituciju žene/dame/pripadnice ljepšeg spola.
Za ovo su se žene borile stoljećima!
Pa kako se onda dogodi da u vezi/obitelji budu izokrenuti svi ovi postulati i krene nasilje?!
Zašto se solidan/poželjan odnos prema nepoznatoj ženi pretvori u katastrofu odnosa sa poznatom?
Što od potpuno normalnog čovjeka napravi nasilnika?
Naravno da se ovdje radi o dugotrajnim procesima…
Pa krenimo od početka…
Sve obično započne u idiličnom ritmu; sa puno poštivanja, stvaranja osjećaja sigurnosti, povlađivanja, pričanjem o onom što ih povezuje, “bustanja ega”…
Jedno su drugom na prvom mjestu. Ovo je prva činjenica od krucijalne važnosti!
Zapažaju očima, ušima, dodirom, mirisom… Vole reći da postaju jedno.
U svom mozgu sistematiziraju dobivene informacije.
Socijalne vještine su ovdje druga krucijalna činjenica.
One omogućavaju pravilnu sistematizaciju i brzo formiranje realne slike.
Mnogo vremena provode zajedno. Gledaju partnera(icu) u sve više situacija…
Na vidjelo izlaze i do sada skrivene karakterne osobine…
Rez!!!
Da li su sada načisto sa kim imaju posla?!
Je li on nasilnik; ili je ona možebitno nasilnica?! Je li provokator(ica)? Vrijeđa li?
Pušta li ono drugo da dođe do zraka?
Klapa druga!!!
Što sada kažu socijalne vještine?
Treba li ostati u vezi sa njim(njom)? Radi li se o osobi sa kojom je valjano planirati zajednički život, djecu? Hoćemo li dobiti potrebnu sigurnost, povjerenje, razumijevanje?
Nismo sigurni da partneri realno sagledavaju ove činjenice. Pitamo se i koliko su sposobni razum staviti ispred srca..? Pomaže li im okolina u formiranju pravih stavova?
Što kaže društvo u cjelini o ovim pitanjima?
Pošto ovdje govorimo o nasilju nad ženama; držimo da ogromna većina žena stupa u zajednički život/brak potpuno sigurna kako je njen partner čovjek na mjestu (a to znači da u njemu nema ni “N” od nasilnika)!
I sada kreće zajednički život!!!
Počinje rutina!
Sa njegove strane promjene idu u sljedećem smjeru:
-Nju se više ne izvodi na večere.
-Zaboravlja gdje su gradske cvjećarnice.?
-Svoj “legendarni” šarm sprema u ladicu.
-Možda voli visiti po kavanama i kladionicama
-Higijena mu nije baš najvažnija. Podriguje, pušta vjetrove… Ne diže/spušta dasku na wc-školjci.
Također :
-Nema umješnost Mahathme Gandhija u mirenju taština nevjeste i svekrve..?
-Nije baš da želi skuhati ponekad nešto.
-Nema razumijevanja prema njenim hirovima.
-Poštuje li njene prijateljice?
-Je li umjeren u izlascima, trošenju?
Istovremeno ona:
-Možda je promijenila svoj odnos prema njemu; od divnog prema posesivnom, omalovažavajućem,
degradirajućem…
-Nisu li nestali zaljubljenost i strast, te se negdje izgubila pažnja koju mu je poklanjala kao središtu svoga
svemira (vjerovatno onda kada su to mjesto zauzela djeca).
-U kom je trenutku izgubila razumijevanje za njegove male hobije (ili hirove) u tolikoj mjeri da mu
je počela prigovarati?
Da spomenemo i:
-Hvali li ga još?
-Ima li česte “glavobolje”?
-Gdje nestade onaj divni struk?
-Čime se liječi: apaurinima, prejedanjem kolačima, “kilometarskim razgovorima sa mamicom”?
Slijedi treća krucijalna činjenica!!!
Više nemaju obzira prema onom drugom u tolikoj mjeri da neće u svađi/frustraciji/gadnim trenucima/besparici izreći mnogo više teških riječi no što je to normalno!
Vječna vatra je zapaljena. Fitilj sada gori!
Sjetimo se svetinja o kojima smo govorili u prvom tekstu… Ona: djeca i intima. On: muški ponos.
Kako u kriznim situacijama stoje njene svetinje?
Uglavnom su sigurne! Naime:
-Djeca su postala i njegove svetinje, tako da (osim kao kolatelarne žrtve) uglavnom neće biti ugrožena u
tolikoj mjeri da bi ona izvukla kandže.
-Intima joj nažalost može doći u pitanje. Znamo da ima takvih idiota! Sreća da su dosta rijetki!
Što je sa njegovim svetinjama?
Što ona sada treba napraviti? Podsjećamo Vas da je sjeme razdora posijano i fitilj gori…
Pomozite nam!
Po onome što ja vidim oko sebe, zlostavljači su zlostavljači uglavnom od samog starta, a žene se svejedno udaju za njih. Isto tako muškarci ipak ožene ženu koja im od početka ne daje disati. Sve to ima neku podlogu u samopouzdanju, tj. nedostatku istoga…
Ova dva teksta o nasilju nad ženama smo namjerno posvetili osobama bez naglašenih devijacija.
Poslije ćemo morati i o raznim ludilima…
Još sam u razmišljanjima pa se javim kad ih sumiram hehe. Puno su ove teme široke pa se izgubim u mislima.
Dakle, bez naglašenih devijacija… Možda se stvarno može probuditi nasilnik u svakome, pogotovo kad živiš s nekim tko je iritantan do bola… Ili kad ti partnerica nakon puno sretnih godina kaže da dijete nije tvoje. Svakako bi se morao dogoditi neki ekstremni slučaj, jer teško da normalan čovjek može tek tako postati nasilnik. Jedino ako je imao neku podlogu u djetilnjstvu/mladosti možda. Ma preteška tema.
Da, netko ti ugrožava djecu, obitelj, dom, slobodu, integritet…
Uzmimo bilo koji od spomenutih povoda…
Na ove ugroze i normalan čovjek može odgovoriti nasiljem (i žena je čovjek)!
Mi ćemo međutim tu podvući crtu i neke takve odgovore zvati nasilnim ali onoga koji odgovara ne nužno nasilnikom. Tu postoji bitna razlika.
Ne možeš muškarcu iz naše priče doći pod prozor i “srati” svašta; a onda kada ovaj izađe sa toljagom vikati kako je on nasilnik!
Pošto je tema nasilje nad ženama, ne možemo isto tako ženu koja se nastoji izboriti za svoje mjesto pod suncem/pravo/dignitet (a pritom je glasna i ne bira baš riječi) nazvati odmah provokatoricom/izazivačicom/verbalnom nasilniciom niti reći nedaj Bože “Ona je to sama tražila”!
Zato ova tema ima puno istina i tako je teška!
Potpuno se slažem s ovim da je velika razlika između nasilnog ispada i nasilja, baš ste mi uzeli riječi iz usta. Bilo bi savršeno kad bi u momentu ludila svi znali stati, udahnuti, skulirati se i inteligentno odgovoriti na provokaciju; međutim svi znamo kako je to prokleto teško. Ali isplati se raditi na tome, jer si kasnije tako sretan što si se ponio dostojanstveno.
Ali evo razmišljam o parovima oko sebe, i vlastitoj vezi, i pitam se je li moguća gore navedena priča da je sve krenulo savršeno i divno, a onda se počelo rasipati do te mjere da dovede do nasilja. Uglavnom ne vjerujem u to, jer smatram da se u početku vidi gdje sve to ide. No, jedinu iznimku pravim u slučaju brakova koji su sklopljeni samo zato što je ONA ostala trudna, i ON je uhvaćen u ralje života. Sve je još gore ako su oboje jako mladi. Nisu se stigli ni upoznati, mladi i zeleni oboje, zanesu se pričom o filmskoj ljubavi i onda stvarnost pokuca na vrata. Novac im treba, dijete je zahtjevno, a oboje žele izlaziti, žele svoj život. I vjerujem da ta frustracija može muškarca dovesti do ludila, pogotovo ako je njegova žena posesivni udav.
Može li se vjerovat u/ili postoji li uopće savršenstvo?! Ajmo reć da ne postoji…
Ali zato postoje socijalne vještine!
Učiš ih cijeli život, a one ti negdje u hodu pomognu u identificiranju
psihopate/nasilnika ili posesivne udavke.
Onda se makneš i tražiš nekoga ko ne spada u ove kategorije.
Ako imaš volje, ostaneš, pa progovaraš i boriš se… Možda uspiješ…
Ali si debelo svjestan(na) mogućih posljedica!
Tada ni “jaja u škripcu” ili nasilni ispadi ne izgledaju tako strašno.
Da, čisto savršenstvo ne postoji, ali kad ti je dobro, to je onda tvoje savršenstvo. Mi ljudi ionako volimo da ne cvatu svugdje ružice, bilo bi predosadno. I evo opet se slažem, socijalne vještine su te koje nam čine život onakvim kakav je. Odavno je poznato da život nije ono što se događa oko nas, nego ono kako mi reagiramo na to. I bilo bi puno bolje kad bi više ljudi čitalo, radilo na sebi, pohađalo radionice, razgovaralo. Ali ne, većina ostane tamo gdje jesu, kao da sve znaju i više ništa ne trebaju učiti. A život se uči. A jesam danas pametna, iliti pametujem, valjda sam se nasnifala asfalta!