Da se odmah razumijemo; spada!
Nevjerojatno je naime koliko smo spremni „lijepo gledati“ one koji nam nešto obećavaju.
Ovomu se nije čuditi! Tuđe socijalne vještine na nas djeluju opijajuće/magnetično…
Kada nam je teško, kada trebamo nešto daleko i teško dostižno, kad mislimo kako rješenja nema…
Baš smo tada spremni na upadanje u mrežu!
E, baš tada; kao kec na desetku/budali šamar/ludom radovanje nam dođu izjave tipa: „Sve će biti dobro!“, „Ja ću ti to srediti!“, „Pozvat ću te, povesti..!“ „Nikada te neću izdati!“
Kao „glamci“ zagrizemo… Obožavamo usta koja ovo izreknu!
Kvaka o izjavama koje „ne drže vodu“, o neizvedivim obećanjima; ma o lažima ako baš hoćemo –
ne postoji! Pa socijalne vještine su jače!
Davno mi je rečeno: „Daj obećaj! Pa nije ti to teško! Neće ti kruna spasti s glave!
Kako će te ljudi voljeti ako im ne obećaš pomoć?!“
Ništa nije vrijedilo moje opiranje! Zaludu sam argumentirao pričama o neozbiljnosti, sramoti, grižnji savjesti koju izaziva davanje lažnih obećanja…
Uvjeravanje bi se nastavilo:
„Zato te ljudi ne vole! Ako hoćeš da te prihvate, obećaj – ponudi pomoć! Nema veze ako je neizvedivo; laži! Oni će bit sretni jer si spreman učiniti sve… Poslije će već zaboraviti…
Ma i ti ćeš zaboraviti što si obećao!“
Ovo me odmah asocira na žensko-muške priče:
-„Pala sam na njegova obećanja!“
-„Mala, ne može ti nitko dati ono što ti ja mogu obećati!“
-„Bio je tako slatkorječiv!“
-„Obećala mi se podati ako budem strpljiv.“
Tijekom posljednjih godina sam skrušeno priznavao kako sam s razlogom uvjeravan u moć obećanja. Debelo sam svjestan loših vibracija koje izazovu tvrdnje tipa: „Ja to ne mogu!“,
„Neću imati vremena!“ „To je neizvedivo!“ „Nemam načina da ti pomognem!“
Ovakve tvrdnje mogu biti svjetska istina/jedino realne, i mi dokazani sveci; ali ovo nam ne prolazi!
Ni umirućem bolesniku se ne smije pristupiti na nijedan način koji ne obuhvaća izlječenje, dug život, sretan završetak! Milijarde ljudi bi ovo priznali za socijalnu vještinu…
Da li su ruka ili riječ utjehe/nade isto što i neodrživo obećanje?
Jesu li to iste ili različite socijalne vještine?
Gdje poštena jedinka ima obvezu povući crtu i prestati privlačiti druge koristeći ove čudesne moći?
Da li je to obveza ili pravo?
Na ova pitanja nemam kvalitetne odgovore.
Isto tako ne mogu razlučiti što odvaja socijalnu vještinu od bezobzirnosti?!
Jer te dvije činjenice koje bi inače trebale živjeti u potpunoj koliziji ovdje postaju gotovo istoznačne!
Bezobzirnost kao imenica zvuči jako ružno, gotovo gadljivo…
U stvari je to samo izvedenica iz izraza (onaj ili ona koji su) „bez obzira“ – i to prema nečijim željama, potrebama, nužnostima, očekivanjima, nadanjima.
Ili da postavimo tezu kao – „Da li onda i bezobzirnost spada u socijalne vještine?“
Jesu li bezobzirni prema meni ispali ljudi koji su mi ove godine obećali desetak prelijepih obećanja?
A vjerovali ili ne; svi mi oni nekako dragi (pa obećanja ih isto čine dragima). Njihova obećanja nisu predstavljala nešto irealno/neostvarivo. Dapače, bila su ostvariva uz nešto dobre volje, novca, organizacije…
Naravno da od izvršavanja nije bilo ničega! Oprostio sam im odmah nakon što su obećanja izrekli. Ionako sam mirisao laži… Više me ovo ne pogađa. Čak ni ne ostavljam prostora da bi se „smrdljiva“ obećanja mogla ostvariti. U isto vrijeme si dozvoljavam druge dogovore/aktivnosti…
Obećavam li ja? Naravno!
Ali sada sam previše star da bih se:
-nekome „štekao“
-prodavao „muda za bubrege“
-glumio ono što nisam (u mogućnosti)
Stoga već dulje vrijeme nastojim filtrirati obećanja na način da ih mogu izvršiti u ogromnom postotku. Drukčiji ja se ne bi dobro osjećao! Čini mi se da bih tako izgubio dio sebe…
Ja koji oduševljeno pišem o socijalnim vještinama od ove se ozbiljno ograđujem!
Ukoliko me netko treba voljeti upravo zato što sam slatkorječiv; pa neka me ne voli!
Možda ćete mi Vi pomoći… Pišite!
