Jesmo li zanimljivi

Povod za ovaj tekst je diskusija koja se odvijala prije koju godinu u lokalnom kafiću.
Dvije prisutne žene su nekih desetoricu muškaraca uvjeravale kako je prava istina da je muškarcima stalo samo do površnih seksualnih veza te kako žene žele samo koristiti i odbacivati…

Taman kada su pripadnici ružnijeg spola bili listom spremni priznati sve svjetske krivice, iz kuta je postavljeno sljedeće pitanje (postavio ga je muškarac): „Momci moji, da Vas sada pozove Vama zanimljiva žena i kaže da dođete u njen stan, ali da neće biti seksa; biste li otišli?“

Glave su se listom okrenule za pitanjem, i u nevjerojatnom suglasju izrekle:
„Da! Pa naravno da bismo otišli!“
Žene su se čudom čudile… Pošto nisu bile spremne na ovakav razvoj događaja, reakcija je izostala.
Postavljač pitanja se nije dao… Pričekao je da se žamor stiša i nastavio: „Vidite li drage dame kako muškarci ne gledaju samo na seks.?! A Vi prijatelji moji, jeste li primijetili što je bilo nelogično u mom pitanju?“. Uslijedili su upitni pogledi i slijeganje ramenima… Nitko nije odgovarao…

Objašnjenje je stiglo jako brzo:
„Zanimljiva žena koja Vas zove nikada ne kaže da dođete ali neće biti seksa. Zanimljiva žena samo pozove da dođete! Ukoliko nije zainteresirana za seks; pokazat će ili izreći to kada dođe vrijeme…“

Rasprava se nakon ovoga nastavila, s tom razlikom što muškarci više nisu bili spremni priznati nikakvu krivnju. Prisutne dame su inzistirale da saznaju što to osim otvorenog poziva imaju zanimljive žene?
Neko vrijeme su se iznosili primjeri. Nisu nabrajani unisono… Svatko je iznio nešto svoje.
One nisu nalazile zamjerke za iznesene primjere; ali su ih zato izrekle muškarcima kojima fali koješta, pa tako i zanimljivosti… Naravno da su bile spremne na mnogo dublje raščlanjivanje od muškaraca.

Na kraju su kao nepisani zaključak uzete dvije poznate rečenice koje jako dobro opisuju što žene misle o muškom, a muškarci o ženskom rodu…
One glase ovako:
-Ima tako puno muških, a tako malo muškaraca!
-Ima žena, ali nema partija!

Naše sugovornice su naravno mislile dugoročno, kompletno i kompleksno.
Mi smo u kratkoj rečenici zaključili da ima jako malo zanimljivih žena..!

Ova priča potkrepljuje tezu po kojoj nam je nečija zanimljivost pravi poticaj za upoznavanje, odnosno ulazak u bilo kakvu vezu. Ovdje se možda poglavito misli o odnosima koji vode u emotivne veze;
ali i za čista poznanstva ili prijateljstva zanimljivost je „zakon“!

Recipročno je lako zaključiti na koji način naša zanimljivost djeluje na ljude oko nas.

Stoga je pitanje iz naslova krucijalno za naš socijalni život!

Ono što nas čini zanimljivima mijenja se tijekom naših života. U mladosti i ostalim ranijim fazama
života su dominantne crte zadane izvanjskim obilježjima; a kasnije one koje nosimo u sebi.
Ugodna vanjština/lijep izgled se ovdje može izdvojiti kao crta koja „igra“ tijekom cijelog našeg života).

Kao adolescenti; zanimljivi smo (popularni, face) ukoliko recimo: imamo lijepo lice, dobri smo u nekom popularnom sportu, znamo plesati, vođe smo svojoj grupi, lijepo smo odjeveni, sviramo neki glazbeni instrument, vozimo motor, opasni smo…

Sa prelaskom iz mladosti u svijet odraslih, pojavljuju se ostali izvanjski „katalizatori zanimljivosti“.
Oni će također trajati dugo. To su: stupanj naše naobrazbe, materijalni status, društveni položaj, moć…

Sazrijevanje svakog od nas nosi sa sobom nove katalizatore. U tom životnom dobu na tron dolaze socijalne vještine. Sada možemo biti zanimljivi samo zbog nas samih.
Negdje na ovom tragu je i izreka po kojoj „najveća ljepota ustvari dolazi iznutra“!

Da, sada nam se netko može učiniti zanimljivim samo zato što tako govori, što zna slušati, što ima sebi svojstven „govor tijela“… Mi nekoga možemo „oboriti s nogu“ čistom pričom o svom poslu, običnom šutnjom (kada je ista zlato) ili još više toplim smiješkom. U velikoj su prednosti oni koji mogu pričati o svemu, znaju postavljati potpitanja, pokazuju zainteresiranost za više područja djelovanja, humorom „otapaju led“… Jake su i osobe koje malo govore a puno rade. Među prvacima u zanimljivosti smo ako
sa malo riječi izrečemo mnogo toga…
Teško da će ispasti zanimljivim naporne ili hvalisave osobe, plačljivci, tužibabe, prvaci u krajnostima, kraljevi kontrole, oni „koji se ne zaustavljaju“ i totalni šutljivci… Sebi zatvaramo vrata ako nam je najčešća prva riječ u rečenici „Ja…“!

Što Vi mislite o ovome? „Padate li“ na zanimljivost?

Ima li oko Vas zanimljivih ljudi?