Kako da postanemo zanimljivi? – 1. dio

U tekstu „Jesmo li zanimljivi?“ već smo napisali:
-Zanimljivost neke osobe je ono što će nas najprije privući u socijalni kontakt.
-Kod odraslih osoba veliki udio tog izvanrednog skupa osobina dolazi iznutra.
-Možda je zanimljivost ona „unutrašnja ljepota“ o kojoj se naveliko priča?!

Ovo je prvi u nizu tekstova u kojima ćemo iznijeti svoje mišljenje o tome što trebamo napraviti
kako bismo postali zanimljivi…

Naravno da ne posjedujemo čarobni štapić..! Ne postoji nikakva teza/riječ/savjet/odluka/brza promjena; a koja može učiniti čuda. Čuda može napraviti samo sustavni rad.

Nadalje, ne postoje univerzalna zanimljivost ni nezanimljivost! Nema općeprihvaćenih činjenica…
Svaka socijalna vještina, znanje, svaka crta osobnosti nekome mogu mnogo značiti, nekoga privući;
ali i druge odbiti..!
Stoga će u svim našim tezama kad govorimo o ovoj temi biti mnogo subjektivnog…

Bilo kako bilo; ako tražimo odgovor na pitanje „Kako da postanemo zanimljivi?“; znači da već posjedujemo tri važne polazne točke:
-shvatili smo svoju dosadašnju nezanimljivost
-svjesni smo kako je bitno biti zanimljiv
-želimo raditi/učiti/napredovati.

Ukratko, formirali smo želju i cilj. Sada su nam još potrebni volja i metode/načini.

Neke ideje koje ćemo ovdje prezentirati se obraćaju svim ljudima, a druge pojedinom spolu…

Jedna je naša posjetiteljica izrazila želju da posebno pišemo o tome što mi muškarci smatramo potrebnim da ima neka žena kako bi bila zanimljiva. Naravno da ćemo udovoljiti njenoj želji…

Od žena ćemo istovremeno tražiti savjete o zanimljivosti kod muškaraca…

Posvetimo se prvim praktičnim savjetima koje želimo iznijeti:

SMANJIMO MAKSIMALNO UPOTREBU REČENICA KOJE POČINJU SA „JA“!

Dnevno se u svijetu izgovori koja milijarda rečenica koje počinju ovom zamjenicom.
Barem 90% ih je previše!

Oko nas žive veliki „Ja-panci“… Smatramo li ih zanimljivim? Jesmo li sami takvi?

Kako bismo bili konstruktivni, nastavljamo se pitati:
Koji je naš zadatak? Što kada sljedeći put nekoga upoznamo?

Suzdržimo se!
Vježbajmo! Budimo jaki!
Osmislimo barem deset rečenica u danoj situaciji, bez da i jednom „zastranimo“.
Usredotočimo se na trenutak u kojem se nalazimo; bilo da se radi o poslu, guštu, simpatiji.

Gdje nas vodi i što nam daje ova promjena?

Upravo se kod osobe koja nas je upoznala (a da pritom nismo govorili o sebi) javlja znatiželja i zainteresiranost. Kako i ne bi bilo tako kada se ponašamo jako izvan prosjeka..?
Dok god smo avangarda i razlikujemo se od uobičajenih ponašanja, to se tako dobro osjeti.

Još ćemo nešto dobiti ovladamo li ovom socijalnom vještinom:

NAUČIT ĆEMO SEBE NE GURATI U PRVI PLAN

Ogromni broj gore spomenutih rečenica dokazuje da velikim dijelom svoga bića i mislimo sa „Ja“!
Sve počinjemo od sebe i završavamo sobom..! U Dalmaciji postoji izreka: „Use, nase, podase.“

Najbolji dokaz ovim tezama vidimo u kontaktu sa starim i bolesnim ljudima.
Nedugo nakon što smo počeli razgovarati, većina njih se uhvate svoje bolesti. Učini nam se da su samo čekali prigodu za ovo. Treba nam umješnost, odlučnost, pa čak i nepristojnost kako bismo se izvukli…

Prisjetimo se na trenutak manjine među starcima; odnosno onih koji razgovaraju sa nama bez da boleštine i spomenu, nego se dapače vesele životu… Je li tako da ih moramo obožavati?!

Što ćemo mi odabrati od ovih dvaju ponašanja?
Jesmo li spremni sebe maknuti iz „centra svemira“?!

Kada se sugovorniku prezentiramo kao netko tko nije najvažniji na svijetu, uslijedit će pažnja/ pitanja..
Naši će se odgovori očekivati sa posebnom pažnjom…

Dakle, sada dolazi vrijeme kada moramo progovoriti o sebi

Ima li tu kakvih zamki?

…KADA MORAMO GOVORITI O SEBI…

Na pitanja naše(g) sugovornice(ka) odgovarajmo jasno, precizno, istinito!
Ne bi nam trebalo biti teško, jer smo za ovakva pitanja uglavnom najspremniji…
Možemo odgovarati sa „Da“ ili „Ne“; ali i širiti priču.

Postoje deplasirane teze koje ni u kom slučaju ne smijemo iznositi.
Moramo sami sebi zabraniti da prelaze preko naših usta. To su:
-Ja sam pošten(a)!
-Dobar(ra) sam!
-Ja nisam takva(av)!
-Jadan(na) ja!
-Najmoralnija sam osoba u ovoj prostoriji/zgradi/ulici/gradu/državi/svemiru…
-Svi su me prevarili/povrijedili/zauzeli moje sretno mjesto/uspjeli umjesto mene!
-Više nikome ne vjerujem!

Postoji još jedna bitna odrednica u našem pričanju o sebi samima…

Naime, svi mi imamo nešto u čemu smo najbolji; i u što smo totalno uvjereni/svjesni.
Netko od nas je tako najjači u obaranju ruku, drugi su genijalci u pjevanju, plijevljenju rajčica i što ti ga znamo… Bez obzira koliko to bila naša prednost, moramo skupiti „muda“ i o tome ne progovarati, pogotovo ako to naš sugovornik/ica zna. Zamislimo Billa Gatesa kako se hvali svojom lovom..!

Ma jeli, svega ti (osjećamo pitanje koje će se rađati tijekom čitanja ovog teksta) – o čemu ćemo onda pričati?! O tome čitajte u sljedećem nastavku…

Komentare na sunce!