U prvom dijelu ove teme smo se pitali o čemu pričati kada nekoga upoznamo..?
Sami smo sebi zabranili:
-Rečenice koje počinju sa „Ja“
-Guranje sebe u prvi plan
-Upotrebu „zabranjenih“ rečenica
-Naglašavanje svojih najjačih osobina
Što ćemo reći?!
Nije li ovo postavljanje običnog čovjeka u totalno neobičnu/neznanu/novu situaciju..?
Zar život ionako nije dovoljno kompliciran?! Jesmo li dovoljno sposobni/ludi da se držimo ovoga?!
Ali kako da ne posrnemo pred izazovom i poštujemo zabranu kada su nam ovo gore uvijek bili
„glavni aduti“? Sa njima smo se nekako snalazili. Što ćemo bez njih?!
Koji je to drugi način da se kvalitetno osmisli zadano vrijeme novo upoznatih ljudi?
Odgovoriti na ova pitanja je u osnovi vrlo jednostavno…
Provesti drukčije ponašanje u praksi je međutim jako teško!
Za provedbu nam je potreban čitav niz socijalnih vještina. Moramo se nadati da ih nosimo u sebi,
ili da su nam dostižne za učenje.
Ne zaboravimo, želimo se prikazati zanimljivima. Nastojimo biti poželjan sugovornik/partner!
Kupujemo sljedeći sastanak, neku novu pažnju ili poziv…
Koje su nam socijalne vještine na pameti?
To su redom:
– Umijeće slušanja
– Ljudska znatiželja (želja za saznanjima, zainteresiranost za svijet u cjelini)
– Vještina moderiranja razgovora te postavljanja pitanja i podpitanja
– Konstruiranje kratkih rečenica sa pravilnim završecima
– Pričanje zanimljivih priča
– Završavanje izlaganja u pravo vrijeme
– Pametno ponavljanje
– Apostrofiranje onoga što nas povezuje
UMIJEĆE SLUŠANJA
Ovo je jedna od najvažnijih (a istovremeno jako zapostavljenih) socijalnih vještina! Kada bi nam „zlatna socijalna ribica“ ispunila tri želje, jedna bi zasigurno bila: „Neka ljudi znaju slušati“!
Stanimo na trenutak i prisjetimo se onih koji su nas u životu znalački slušali…
Kakve uspomene u nama bude?
Nakon ovoga možemo spomenuti i one koji su debelo zloupotrijebili naše slušalačke vještine!
Znaju ljudi kako mi slušamo i kada krenu… „Majko mila“ – ti se ne znaju zaustaviti!
(…i o ovomu bi valjalo pisati).
Koje prednosti stičemo pozornim slušanjem?
-dajemo prigodu osobi sa kojom komuniciramo da „uđe u svoju priču“, opusti se, osjeti se sigurnom,
bude aktivna u razgovoru
-ostavljamo dojam velike smirenosti
-postajemo poželjan partner i za buduće razgovore
-više saznamo o sugovornici(ku)
Kada slušamo, u pasivnoj smo poziciji u odnosu na nju(njega).
Sljedeće vještine će nas prometnuti u aktivnog učesnika…
LJUDSKA ZNATIŽELJA
Možda će nam se na prvu učiniti kako nema mnogo dodirnih točaka sa našom današnjom temom…
Na drugu ćemo pak prisnažiti da je život mnogo ljepši kada u njemu ima dovoljno znatiželje.
U prednosti smo naime ukoliko nas u životu svašta zanima i stoga pokušavamo shvatiti kako svijet funkcionira…
Tada nam neće biti teško pozorno slušati, jer priča koju čujemo može hraniti našu znatiželju.
Isto tako, ta naša znatiželja nas cijeli život puni saznanjima/informacijama/pričama i stvara u nama zanimljive sugovornike. Dok samo slušamo nečije zanimljivo izlaganje (a istovremeno smo znatiželjne prirode), u glavi nam se rađaju pitanja…
Došlo je vrijeme da ih postavljamo..!
VJEŠTINA MODERIRANJA RAZGOVORA
TE POSTAVLJANJA PITANJA I PODPITANJA
Ovladamo li ovom socijalnom vještinom, moći ćemo sljedeće:
-održavati željeni tempo razgovora i voditi ga u smjeru koji nam paše
-temu o kojoj se govori osvježavati/držati zanimljivom/okončati/mijenjati
-potaknuti i kronično šutljive ljude da govore znatno više no što su navikli
-dobiti precizne/brze informacije o upoznatoj osobi
-dati o sebi upravo onoliko informacija koliko to budemo željeli
Kako ovo u stvarnosti funkcionira? Promotrimo jedan primjer:
Slušamo priču o putovanju… Radi se o posjetu rodbini u Slavoniji… Priča ide u presitne detalje…
Želimo promijeniti nit priče/ritam/put…
Pitamo jednostavno: „Je li ti bilo vruće gore?“ Odgovor se referira o temperaturama koje tamo vladaju, vlazi, komarcima… Ne čekamo vraćanje na prethodni monolog… Nastavljamo pitati: „Bodu li tebe komarci?“ Čut ćemo o slatkoj krvi, dobroti, zločestim komaricama itd. Dalje nas može zanimati: „Jesi li se spremio(la) za ovu najezdu?“, ili možda „Može li se uopće u tom mjestu sjediti navečer vani (na kavi, u parku)?“ Sada ćemo slušati daljnje izlaganje i spremati nova pitanja…
Osjećamo li u ovoj kratkoj priči kako i bez velikih govora određujemo parametre razgovora.?!
Primjećujemo li prelazak iz pasivnog učešća u dijaloškom okviru prema aktivnom (pa čak i dominantnom)?!
U ovom prelasku iz pasive u aktivu (dominaciju) kriju se bitne zamke u koje ne smijemo upasti…
Ton kojim vodimo razgovor i postavljamo pitanja mora biti iznad svega ležeran.
Rečenice koje smo izrekli u kratkoj priči nas uvode u sljedeću socijalnu vještinu na našem popisu…
KONSTRUIRANJE KRATKIH REČENICA SA PRAVILNIM ZAVRŠECIMA
Namjerno sve gore spomenute rečenice na kraju imaju upitnik. Sa njima smo postali minimalno ravnopravnim sudionikom. Međutim, prosto postavljanje pitanja nas ne može odvesti daleko.
Caka je u činjenici da onaj tko samo postavlja pitanja ne pokazuje u dovoljnoj mjeri:
-konstruktivnu crtu svoje osobnosti
-stav
-maštu
-povezanost sa sugovornikom
Zbog svega gore navedenog, naše rečenice moraju početi dobivati druge znakove interpunkcije!
Što mislite o ovome? Jesmo li ludi?
Da smo Vam barem dovoljno zanimljivi?! Kako bi bilo da nas zatrpate komentarima?!
Moramo ustrajati!
Ovo je tek drugi dio..!
Do neke druge prilike…
