Prije tri dana smo se vozili u „Pežotinji“ on (17 i po godina) i ja; te razgovarali kao pravi odrasli muškarci…
Sve je počelo našim viđenjem mogućih motiva (i nikako opravdanja) koji su doveli do groznog krvoprolića na Kajzerici.
Pričali smo o razlozima zbog kojih dođe do ovakvih ludila. Govorili smo o onomu što društvo može napraviti kako bi njihov broj bio što manji. Tema se protegla u sve krajeve obiteljskih odnosa.
U svojim smo razmišljanjima ostali izrazito politički korektni…
Onda je zvuk sa radija pobijedio.
Na naše veleumne ideje je iznenada đonom naletio stih „kad pije se neka se pije“, te znakovito naslijedio dva prethodna: „kad živi se neka se živi“ i „kad ljubi se neka se ljubi“.
Radio sam ugasio kobrinom brzinom!
Onda sam počeo tom klincu lamentirati o sranjima koje naše društvo čini nepogrješivom upornošću i preciznošću..!
Nisam se mogao zaustaviti!
Spomenuo sam toliki broj pjesama u kojima se veliča pijanstvo.
Nabrojio sam izvođače koji slave ispijanje tuge u alkoholu.
Nisam zaboravio one koji imaju nemali broj prijava za djela povezana s pijanstvom.
Nadalje sam govorio o kretenskoj potrebi nas odraslih da se kurčimo svojim ispijačkim pothvatima.
Zašto se toliko ložim na ovo?
Dodamo li izrečenomu još i našu potrebu da se hvalimo „ulaskom u lakat ćošu sa stotkom“, dolazimo do poante: negdje uvijek postoji neko dijete/mlađa osoba koja sve ovo gleda, sluša i upija; te vrlo lako može posegnuti za ekstremnom brzinom ili groznom količinom alkohola (ma kako i ne bi kada je to otac tako uspješno radio)..!
I onda se mi čudimo kad djeca loču..!
Ne, mi se ne zaustavljamo prije no što izreknemo neku od ovih gluposti. Mi ne zabranjujemo veličanje pijenja na radio postajama. Mi dapače plaćamo jednog takvog pjevača da nam pjeva na uvaženom društvenom događaju; te se i tamo izruguje oduzimanju dozvola…
Obvezujem se pred bogom i narodom da se nikada u životu neću hvalisati ičim što izlazi iz sfere umjerenosti i dobrog ukusa (mojim ispijačkim, „letačkim“, tučarskim ili sličnim „uspjesima“).
Nadam se da nisam jedini!