… jezikom, a ne šakom!
Već smo pisali kako je ovaj portal osmišljen od strane muškarca i kao takav predstavlja „muški projekt“. Možda se sada prvi put netko drznuo ove dvije riječi staviti u navodnike…
Još smo sigurniji kako nigdje nema „muška“ ispred udruga ili kuća.
Nasuprot ovome ispred triju navedenih riječi se vrlo lako može naći „ženski(a)“.
Čovječanstvo više od stotinu godina ispravno radi na izjednačavanju prava žena i muškaraca.
Ovo je naš skromni prilog toj plemenitoj ideji!
Sa svim onim o čemu pišemo želimo napraviti iskorak!
Tako sada želimo pokrenuti stalnu akciju kroz koju bismo potaknuli nas muškarce da progovaramo o sebi, svom položaju u obitelji i društvu te svim pojavnostima suvremenog života.
Ovo bi za nas trebao biti jako veliki korak; jer već godinama šutimo!
Istovremeno se oko nas valjaju mnogobrojne društvene promjene koje nas se itekako tiču. Na putu smo
da izgubimo i „onaj mali četvrti kut u kući“ koji smo držali od pamtivijeka. Iako u ogromnoj većini izrazito poštujemo instituciju žene/dame/pripadnice ljepšeg spola, među nama šetaju pripadnici sramotne/kriminalne manjine te sustavno rade štetu ženama neposredno, a nama posredno! Tihu i poštenu većinu (ustvari muški rod kao takav) se iz dana u dan predstavlja gorim, beskorisnijim, zločestijim..!
Čime su se žene izborile za spomenuto poštovanje?
Prije i iznad svega su govorile!
Puno više od stotinu godina svaku moguću priliku koristile su kako bi iskazale ono što osjećaju.
Svojim su istupima pomagale ponajprije svaka sebi, a zatim i kompletnom ženskom rodu.
U istom dugom periodu mi smo prestajali govoriti. Zašto smo si to dozvolili?!
Jesmo li stvarno postali toliko komotni i samozadovoljni da ne želimo vidjeti ili samo ne vidimo što se sve događa oko nas? Je li nam mir na trosjedu pred ekranom postao važniji od uloge ravnopravnog učesnika u svemu? Želimo li u budućnosti biti samo nositelji sjemena i oploditelji?
Možemo li pojmiti da nas se za mnoge loše pojave u društvu sa pravom optužuje?
U čemu su bili pametniji naši stari?
Nisu li u njihovo vrijeme muškarci uživali mnogo veće poštivanje?
Od nas se danas traži više no ikada!
I dalje trebamo biti: galantni i širokogrudni; stabilni i stameni; humoristični i zanimljivi; strpljivi i empatični; čvrsti i postojani; puni razumijevanja i rame za plakanje; drski i odlučni, najbolji slušatelji, ljudi od inicijative, zaštitnici i po potrebi ratnici…
U zadnjih pedesetak godina moramo i: lijepo mirisati, voziti, imati „kintu“, častiti, nositi cvijeće,
pravilno se odnositi prema PMS-u i „onim danima“, imati stav, raditi sve što je fizički zahtjevno
i pola svega ostaloga, biti na „ti“ sa pelenama…
Istovremeno ni za živu glavu ne smijemo: „kenjkati“, kukati, žaliti se, govoriti da nam je teško, biti lascivni, koristiti „seksizme“ ili „mobinge“.
Da ni ne spominjemo kako „nas treba zatući“ ako pokazujemo svoje praiskonsko lice bivajući promiskulitetni ili ako na bilo koji način apostrofiramo svoju fizičku dominaciju…
Na koji način bismo trebali prekinuti taj famozni „zavjet šutnje“?
Prekid zavjeta treba kao i književno djelo prepoznati vrijeme i mjesto radnje; te zaplet, kulminaciju
i rasplet. Pojednostavnimo:
Gdje? – U našoj zoni komfora. U obitelji. Sa partnericom…
Kada? – Kada je situacija mirna. Bez ikakvog afekta. Nakon smirivanja neke bure.
Kakav je to rasplet?
Uzmimo nešto što nam se ne sviđa ili nas ljuti/tišti/čini groznima kao zaplet i kulminaciju.
Neka naša mirna i razložna priča bude rasplet.
Dakle, kada sljedeći put naša frustracija „ode u nebo“; nemojmo ni vikati, a kamoli udarati.
Izađimo..! Otiđimo negdje dok se ne smirimo..!
Ukoliko imamo dijete koje vidi da ćemo otići, recimo kako smo ljuti i moramo izaći da se smirimo…
Vani ako treba urlajmo! Lupamo nogama o pod! Pljujmo!
Otiđimo na otpad i nađimo neki teški bat kako bismo se ispuhali lupajući..!
Naknadno se objašnjavajmo!
Oboružajmo se strpljenjem. Vodimo konverzaciju onako kako smo znali na prvim „spojevima“.
Slušajmo i govorimo! Ponovno se povežimo.
Započnimo nešto kao: „Bilo mi je jako teško. Strašno sam se razljutio! Smeta mi to i to…
Nigdje nas neće odvesti ponoviš li ovo! Suzdržao sam se od katastrofe..!“
Staloženo i pažljivo saslušajmo odgovore/obrazloženja.
Ako nas odgovori ljute, jasno i glasno to iskažimo. Ponavljamo: bez deranja!
Ukoliko druga strana pokuša na bilo koji način izbjeći ovaj način komunikacije, inzistirajmo. Upotrijebimo autoritet. Šarmirajmo..!
Budimo odlučni!
Naše partnerice moraju shvatiti što nas tišti/smeta/žulja/raspaljuje.
Ako tijekom svog odrastanja nisu shvatile koje su muške svetinje, sada je pravo vrijeme da shvate!
Ne uspije li priča prvi put, ponovimo je! Drugi put budimo uporniji, uvjerljiviji, žešći!
Lupimo šakom o stol!
Ovakvo rješavanje nemilih situacija unutar veze/obitelji nas osnažuje i povezuje.
Nije li divna žena koja nam je nedavno složila sljedeću priču:
Imamo bebu od šest mjeseci. Svaki put kad se usplače, ja ju umirujem. On nema pojma!
Nedavno sam pukla! Mala je plakala, ja sam sve pokušavala; a on – on je samo glupavo promatrao..! Izvikala sam se na njega. Pokušao mi je pomoći, ali sam znala da nema rješenje…
Sutradan sam shvatila svoju pogrešku.
Nisam li ga trebala učiti od bebina rođenja kako da je umiri?!
A ne, ja sam čekala kriznu situaciju i htjela da mu je sve jasno!
Ovakve i slične priče možemo ispričati i mi muškarci.
Sjajan odjek će imati progovorimo li javno!
Teme o kojima moramo govoriti se tiču:
-načina funkcioniranja muškog spola
-prava muškaraca na roditeljstvo
-odredbi obiteljskog zakona
-potrebe djece da žive sa očevima
-rodne diskriminacije
-pogubnih utjecaja ekstremnog feminizma
-negativnog stava medija prema muškarcima
Bez našeg uranjanja u predmetne teme, situacija će biti i dalje ovakva..!
Bez našeg angažmana čovječanstvo neće shvatiti gdje se nalaze rješenja!
Zauzmemo li ponovno svoje mjesto u svim društvenim raspravama i shodno tome u samome društvu; ženama ćemo dati dva najveća poklona…
-Samo mi možemo smanjiti stopu obiteljskog nasilja!!!
-Samo mi možemo držati u relativnom miru nevjeste i svekrve!!!
Progovorimo!!!
Jedan od zanimljivijih tekstova koje sam pročitao u zadnje vrijeme.. Malo me čak i šokirao jer moram priznat da nisam razmišljao na taj način. Ipak,sve ovo se odnosi na samo dvije riječi..kompromis i ljubav. Dok to postoji nepotrebno je secirati neke teme i odrađivati ih u školskim crtama. Manje više se slažem da smo mi u nekim segmentima postali slabiji spol,i da smo si to sami krivi. Dok imaš dva boksača i jedan je stalno najbolji, on će teže podizati svoju snagu od onog koji gubi,jer ima motiv više. Samo komparacija.. Uživali smo,opustili se..i sad znamo bit u situaciji u kojoj smo izgubljeni.
Čak bih se usudio reći da su u globalu žene i bolje razvijale svoju inteligenciju. Koliko zbog toga jer im je sve bilo dvostruko teže nego nama,toliko zbog boljeg instinkta.
Muči me ovaj dio s frustracijom jer mislim da je ona sama po sebi jedino destruktivna. Najvažnije je izborit se da do nje ne dođe. Nakon nje sve je teže..a ovisno o karakteru žene s kojom živiš,lupanje o stol i sl.postupcima to može izazvat kontraproduktivan odgovor. Možda sam šašav..ali vjerujem da uz one dvije nužne stvari:kompromis i ljubav,razgovor mora riješit većinu problema.
Hvala na komentaru!
Ono u čemu se na našu ogromnu radost apsolutno slažemo je potreba za razgovorom.
Količina razgovora je obrnuto proporcionalna mogućnosti nastanka spomenutih frustracija.
Ali, nemojmo se lagati; one su tu! Umnogome pokreću međuljudske odnose…
Jeste li primijetili kako čak i u svakoj romantičnoj komediji postoji sukob/svađa/frustracija..?
Za skoro objavljivanje pripremamo tekst radnog naslova “Svađanje kao socijalna vještina”…
Pomozite nam…
Što sa problemima koje razgovor neće riješiti?
Moja poruka muškarcima je slijedeća – reagirajte na ono što vam ne odgovara, bilo razgovorom, bilo izrazom lica, bilo šakom o stol! Mi žene smo sklone tome da vas pretvaramo u sluge pokorne, ali kada to na kraju napravimo od vas, onda nam više niste zanimljivi i tražimo muškarčinu koja neće dozvoliti da s njime upravljamo. Muško mora reagirati na omalovažavanje, verbalno kastriranje i iživljavanje! Koliko samo ima brakova u kojima je ON totalni jadnik, poslušnik, a iznutra se ždere i jedva preživljava s ono malo ponosa šta mu je ostalo. I šuti, on stalno šuti, i nakon puno, puno godina eksplodira, pa psuje, razbija, čak i ubija. Da, žena je možda dijelom kriva, al najveći krivac je baš ON. Pomažite nam, surađujte, mazite nas, volite, ali i imajte svoj život, svoju glavu, svoje aktivnosti i svoju slobodu! Mi tako volimo te šake o stol, koliko god glumile uvrijeđenost zbog takvog divljaštva 🙂
Bravo Purs!
Softver nam nudi mogućnost uređivanja postova/mijenjanja/uplitanja…
Samo da znaš da ne bismo taknuli ni jednu jedinu riječ!
Da može čuti čuješ ženski dio… Bravo! Tako je! To je prava žena!
Samo mala digresija:
Naravno da će ovo sa šakom po stolu izazvati najveću pažnju. U prva dva komentara muškarac napiše da sa tim treba biti izuzetno oprezan, a žena da “samo raspalimo”. Oprez je apsolutno na mjestu ako se prvi udarac po stolu dogodi nakon 25 godina braka. Tko zna kako će onda ona reagirati…
Ali ako muškarac ima svoje ja od prvog dana i progovara na pravi način, za udaranje po stolu će biti mnogo manje potrebe.
Hvala! Voljela bih da sam ovako pametna i u životu, a ne samo na ‘papiru’, haha!
Prvo ću naglasiti da ‘udaranje šakom o stol’ ne shvaćam doslovno, nego kao jasno naglašavanje muškarca ženi da je bilo dosta i da ne dozvoljava da se to nešto nastavi. Nikako to ne shvaćam kao životinjsko pokazivanje nadmoći ili agresije. Osim toga, i žena bi jednako tako morala znati udariti šakom o stol.
CAO dobro kaže, reakcija na to ovisi o ženi s kojom živiš, ja se vrlo vjerojatno družim sa ženama sličnih svjetonazora pa je meni/nama nepojmljivo da bi živjele s nekim tko nema svoje ja, svoju muškost i ono nešto špiljsko u sebi (moram ponoviti da i mi težimo tome da ukrotimo tog našeg muškarca, ali beskrajno uživamo u tome što ne uspijevamo). Ali definitivno postoje i žene koje žele i vole imati svog malog majmuna uz bok, a on se previše boji da ga ona ne ostavi pa nikad neće ništa konkretno reći ili napraviti, osim što će imati ispade svoje vrste, koje ona neće shvaćati ozbiljno jer ionako zna da će se sve vratiti na staro, i da ona ima moć.
Treće, nakon 25 godina braka prije udaranja šakom o stol (zapravo bi to trebalo više nalikovati na kuckanje) muškarac mora priznati da je jednako kao i žena kriv što je nezadovoljan, jer je dugo dopuštao da se događaju/izgovaraju stvari koje mu ne odgovaraju, koje ga ljute i frustriraju. I onda korak po korak treba krenuti u promjene, nema radikalnosti nakon toliko vremena, jer to uglavnom dovodi samo do razvoda. A i morate priznati da je malo koji muškarac toliko hrabar da uopće išta mijenja, jer je tad već u nekim kasnijim godinama, izbor druge družice je sužen, i lako bi mogao izgubiti tlo pod nogama. Skidam kapu onome koji progovori!
Kako dobro gađaš..!
Kad je dosta…
Nakon puno manje od 25 godina, trebao bi biti dovoljan samo pogled/mrštenje/trzaj ramenima da on ili ona shvate kada je dosta.
Pametni ljudi ne prelaze taj rub!
Evo jedan svjež primjer koji se odnosi na ovu temu. Sjedim na terasi i pijem pivo. Čujem na igralištu djecu kako se igraju. Kao i u ukupnom broju stanovništva,ženski rod naravno dominira. Odjednom čujem urlanje cura(cca 7god): Mi nismo cure..mi smo ženske! Nakon tog slijedi plač mog susjeda 5-godišnjaka koji trči mami. (Opet gle čuda-ženi)
Zašto ovaj primjer.?
Žena je danas dominantna i to je poredak koji nije nastao preko noći i neće se promjenit preko noći. One su nositelj života i na neki način su po tome za mene još odavno postale “glavne”. I nemam pojma zašto sam stavio navodnike. 😉
Žena po meni više traži savršenog muškarca nego što muškarac traži savršenu ženu. Zato će žena udarit u stol ako vidi da je to posljednja solucija(ne sve naravno) a muškarac ako nije divljak..nikad neće. On će se zadovoljit prvim sljedećim dobrim djelom koje njegova ljubav napravi dok će žena pametno pamtit. Rekao sam,žene su taktički i intelektualno po meni jače danas i to je rezultat toga.
Moj osobni primjer? Ja volim curu koja je bila superiornija od mene jer je moja ljubav prema njoj to tolerirala. Volim ju i dalje jer znam da je ona ta..ali nakon svih loših stvari koje mi je napravila i povrijedila ja sam postao pametniji. Nama treba škola i ako,samo ako nam pomogne imamo šanse bit sretni. Ja sam naučio i iako nisam bio kriv za ništa imat ću drugu priliku samo ako ona koja je bila kriva to shvati. Koja strašna pomisao zar ne?
Ali ljubav i poštovanje su od Boga i koja god mjera ona je uvijek samo to. Purs odlična rečenica-Reagirajte na ono što vam ne odgovara…
Koliko god volite i bojite se prekida ako krenete reagirati..reagirajte! Jer ako nećete vi,s vremenom će reagirat samo ona.
Reci nam molim te; zašto je muškarac “koji lupa šakom po stolu” nužno divljak?!
Čuješ li sam sebe?!
Purs priča o ženama koje mi obožavamo; a koje vole kada smo muškarci.
Tu završava svaka priča o agresiji/divljaštvu/ludilu, a počinje ona (ma Purs je sve nabrojila) o čovjeku koji ima svoje ja od početka do kraja (pa i lupanja po stolu ako treba)!
Vjeruj mi stari moj da žene takve muškarce žele/vole/obožavaju/čuvaju/NE POVRIJEĐUJU!
Ja rađe čuvam mir pred ekranom jer štagod rečem ženi uvik platim. Ja uvik virujem da sam ja u pravu, ona da je ona. I bolje mi je mučat jer će me ama baš uvik dotuć ričima
Nije nužno dvljak. Ja nisam rekao nužno ili!? Ali u većini slučajeva to će napravit takva osoba jer uvijek imamo neku blokadu tog postupka bez obzira na opravdanost i ljutnju. Teško je prelazit barijere ljudske psihe koja varira od dobrog partnera do verbalne “agresije”. Udaranje u stol je još uvijek na toj strani što god mi mislili. Sve više sam iz dana u dan siguran da muskarac ne treba bit takav da bi bio sretan. Dapače.. Uvijek reći ßto misliš ali po meni je psihologija općenitog ponašanja ipak važnija. Uostalom žena će voljet muškarca dokle ona želi bez obzira na njega. Zato ju je i važno osvajati iznova i iznova da se ponovno zaljubi u tebe. Na nama je samo da svojoj ženi budemo najbolji onako kakvi jesmo.
A na ženi je da nam uvijek daje korak prednosti i se potrudi shvatiti našu situaciju i naše osjećaje. Dok god je za to potrebno “udaranje po stolu” problem već predugo postoji.
Ima tu istine, prika! Udreš šakom o stol tek onda kad si već lud. Ova gore je dobro rekla da ustvari triba kucat po stolu, i od početka govorit šta ti smeta. Al nakon puno godina braka si bome zarobljen, stisnut u kut, nemoćan, i je, krivi smo sami
Tako izgleda prosječna istina.
Mi se ovdje zalažemo za potpuno drukčiju…
Udreš šakom o stol prvi put kad se za to pokaže razlog..!
Pardon, ne ipak prvi… Treći!
Kao što smo napisali, prvi put kada se smiriš rečeš što ti smeta.
Drugi put ponovno mirno i staloženo ponoviš da ti smeta.
Treći put odvališ po stolu i kažeš da je dosta!
Bude li četvrtog puta, to je još uvijek dovoljno rano (kada postoji mogućnost razumnog uzmaka/odlaska/prekida).
Na ovaj način preventivom djelujemo protiv kojekakvih ludila.
Ovakvo ponašanje predstavlja socijalnu vještinu kojom razuman/uporan muškarac
može ovladati ukoliko se potrudi.
Možda se ova vještina može nazvati “Umijeće svađanja”…
Što mislite o ovome?
Kako se zalažeš za drugačiju istinu?
Ja pričam cijelo vrijeme o onom kako je sad i kako bi u današnje vrijeme izgledale te neke promjene muškarca. Što se tiče onog kako bi bilo idealno,s tobom sam 100%. Kada bi muško pokazalo zube svaki put kad treba,a žena to doživjela nekim realnim očima ovaj bi svijet u muško-ženskim odnosima bio puno ljepši. Isto tako i kada bi muškarac pokušavao razumjet svoju ženu i faze kroz koje prolazi a koje je nekad i teže od udaranja u stol za sebe.
Nemoj smetnut s uma još jednu stvar. Ljudska psiha je labilna a ja znam dosta o njoj. Mnogo se ljudi može izgubit u svojim aktima kad shvate da su jako oružje. Samokontrola je najteža kad se osjećaš moćno.
Sviđa mi se ideja o umijeću svađanja..to je dosta široka tema po kojoj valja grebati i zato je ovaj tekst odličan početak.
Inače,mislim da se gubimo dok pokušavamo problem svest na neku definiciju. Neće ni svaka žena reagirat isto na naše poteze.
Ona cura o kojoj sam pričao je imala dečka koji je znao udrit u stol i ona ga je voljela. On joj je na kraju njihove priče život činio paklom. Radio scene i prijetio jer je uvijek dobro reagirala na njegovu čvrstu ruku.
S druge strane savršeno svjesna da postoji suprotnost njega kojoj se divi i njegovoj mirnoći,ona pazi na neke detalje na koje možda prije nebi.
Istina je uvijek između. Ja volim reć bez obzira na loše stanje da je svijet uvijek baš tamo gdje mora biti. A onaj tren kad dobri ljudi krenu manipulirat i igrat taktički protiv svog karaktera,pleš po opasnoj žici da se izgube skroz.
I veliki respekt za tekst u raspravu. Svaka čast!
Hvala ti što pišeš!
Najprije o oružju…
Na našoj uvodnoj stranici smo istakli potrebu kontroliranja važnog i jakog oružja kakvo su socijalne vještine i izražena osobnost!
Nadalje, nemojmo se bojati pogrešnih koraka, neželjenih reakcija..!
Budimo uporni, dosljedni, strpljivi, razumni!
Rezultati nebi smjeli izostati.
U današnje vrijeme bi samo trebali početi, a rezultate pobrati u budućnosti!
Eto kako ima 100 ljudi i 100 ćudi. Što je jednome ispravno, drugome je grijeh. I to je u redu, jer svatko ima pravo na svoje mišljenje, ma koliko se nekome drugome to činilo pogrešnim. No, teško je komentirati općenite teme bez konkretnih primjera, jer onda se svi izgubimo u magli.
Previše smo se uhvatili ovog lupanja o stol, ali eto kad već govorimo o tome… Kad muškarac udara šakom o stol, važno je da u podlozi stoje pravi razlozi i njegovo čvrsto ja, a ne samo frustracija koja rađa agresiju kao zadnju slamku spasa. Važno je i što slijedi nakon tog udarca. Što je rekao? Kojim tonom?
Opet ponavljam da ja takvo ponašanje odobravam, ali ću sad biti jasnija po pitanju toga kako to izgleda – npr. da mu ja kažem da ne želim da se druži sa nekim svojim odvratnim prijateljem, on bi skulirano rekao NE, NE MOŽE TAKO. Ja bih onda možda ponovila svoj zahtjev, a on bi ‘udario šakom o stol’ i rekao NE, NE MOŽE. I više nema rasprave. On je dao do znanja da ne dozvoljava manipulaciju, ja sam shvatila da je plodno tlo presušilo i kraj priče. On ostaje muškarac, ja iznova postajem ponosna žena. Ali kad bih ja rekla npr. provodi vrijeme sa svojom djecom, a on udari šakom o stol i kaže NE, NEĆU, e onda bi i on i stol letjeli kroz prozor. To nije muževno, to je kretenski. Eto, nadam se da sam uspjela naglasiti razliku.
Evo ti ga na!
Od svih rečenica/činjenica/teza/ideja koje smo iznijeli na cijelom portalu, baš je udaranje po stolu izazvalo najveću pozornost.
U ovom tekstu postoji još jedna teza za koju smo se nadali još jačoj reakciji.
Pogodite koja je to!
Pogubnost feminizma?
Dobar pokušaj, ali krivo!
Aj ponovno!
Održavanje mira između žene i matere?
Oprosti šta ovako kasno odgovaram!
Da to je upravo ta teza!
Slažeš li se s nama da samo mi muškarci imamo potencijal za održavanje spomenutog mira?
Ajme meni teme, odma me glava zaboli… I šta bi ja triba – branit mater jer me rodila i samo je jedna mater, ili stat na stranu žene? Meni je iskreno najlakse pravit se da nista ne vidim i ne cujem
NIsam srećom u toj situaciji, ali moje bliske prijateljice imaju velikih problema sa svekrvom… I njihovi muževi definitivno zatvaraju oči, prave se da ne čuju, ali ja ih i ne krivim. Koliko muškaraca je stvarno sposobno zauzeti pravi stav? Kad te mama ucjenjuje, pa te žena ucjenjuje?
Čiji muževi zatvaraju oči?
Zašto te dvije žene stalno imaju problema?
Zašto ona koja je ugnjetavana od svekrve podiže sina i jedva čeka kada će ugnjetavat nevjestu?
Ja sve vrtim u glavi ovo sve pa se mislim – zašto bi ja mora posredovat? Jesu li obe odrasle osobe? Neka svoje probleme rješavaju same, meni je već dosta onoga ‘reci materi’, ‘reci ženi’…
Treba li to biti posredovanje?
Kome muškarac iz naše priče treba progovoriti; svojoj majci ili supruzi?
Ne bih ja baš rekla da ona koja je ugnjetavana od svekrve jedva čeka gnjaviti svoju nevjestu. Otkud ta ideja? Zapravo je baš suprotno. A zašto ove moje prijateljice imaju problema – jer svekrva ne daje svome sinu da odraste. Hajdemo riješiti jednu situaciju: svekrva izvede unuka. Nevjesta javlja da je ručak gotov i da dođu. Svekrva odvede unuka na sladoled i dođu tek za sat vremena, naravno dijete bez apetita jer se najelo sladoleda. I tako dalje, svaki dan… Nevjesta kaže mužu, on kaže mami, a mama odgovori da valjda može svome unuku kupiti sladoled. I opet će to napraviti. Kako tu biti pametan?
Povezujući tvoje komentare na dva teksta moramo dometnuti kako si apsolutno u pravu glede kompliciranosti i širine tema…
Mnogo toga povezuje progovaranje muškaraca i nasilje nad ženama.
Sve bi to moglo voziti “na istoj cesti”.
Bilo kako bilo, nisu li sve svekrve nevjestama bile?!
Šta se to tako krucijalno dogodi u dvadesetak godina da to zaborave..?
Kako muškarci mogu pomoći da se ta lančana reakcija prekine?
Ponavljam da nisam stekla dojam da maltretirana navjesta postane maltretatorica kad postane svekrva. Osim toga, ta priča postoji samo kad majka i sin imaju neprirodan odnos, tj. ona mu nije dala da se odlijepi od nje pa se natječe sa nevjestom. U manjem broju slučajeva je problem u tome što je nevjesta devijantna. Muškarac u toj situaciji neće napraviti ništa da to prekine jer nije ni svjestan situacije, i ne vidi ništa neprirodno u svojoj bolesnoj vezanosti za majku. A ovo što ste rekli da sve ovo može biti poveznica sa nasiljem nad ženama, definitivno se slažem.
Možda smo se stvarno krivo izrazili…
Naravno da nije pravilo po kojem je gadna svekrva bila maltretirana kao nevjesta.
Isto tako nije pravilo ni da nije bila maltretirana…
Ali je gotovo svaka svekrva bila jednom (neke i više puta) nevjestom koja je imala svekrvu (naravno da neki muževi nemaju majku).
Pa zašto je i kako gadna svekrva od normalne i zadovoljne nevjeste postala aždajom?! Koji su to procesi?! Gdje i kako sustav/priroda/odgoj pogriješe?!
Da damo jedan bitni odgovor:
Mi ovdje u puno više od 50% razmišljanja branimo poziciju nevjeste!
Ipak je ona mnogo mlađa/neiskusnija/nezaštićenija!
Iznimke svakako postoje…
Nemali broj nevjesta je i instruiran od svojih majki da provociraju/izazivaju…
Slažeš li se s nama kada kažemo kako su najčešće obiteljske veze upravo između majke i kćeri koja je udata?
Prvo ću komentirati ovo zadnje, potpuno se slažem da neke majke svoje kćeri obrađuju i usmjeravaju protiv muža/svekrve, kao ono ti si glavna, princeza, ne pristaj na kompromise, neka bude sve po tvome ili otiđi. Katastrofa. Ne znam kako majka može sebi uzeti za pravo da bira s kome će se njena kćer družiti, za koga će se udati i kako će živjeti (kad postane punoljetna naravno). To je, isto kao onaj primjer sina i majke, bolestan odnos. Super mi je ona neka izreka da je najveći dar koji roditelj može dati svom djetetu – sloboda.
A drugo, pošto se držimo primjera da nekoć nevjesta postane čudovišna svekrva – ne znam što bi tu rekla. Ja takvih primjera nisam puno čula. Možda je to kao kod zlostavljanja, zlostavljani zlostavljaju.
Eto, baš tako ima tih
Eto, baš tako ima tih ženetina šta svoje ćeri uče da budu glavne, ono ne smiš joj ništa reć, ona je princeza a mater uvik uz bok. Muškome je to za ubit se. Nikad svojoj ženi ne bi dozvolia da to radi našoj ćeri
Da Bepo!
Ima još par riči koje možeš dodat na svoj komentar i onda ga objavit u “New York Postu”!
Znaš li koje su to riči?
Bepo, gdje si? Volim tvoje komentare 🙂
Sigurna sam da bi Bepo bio jedan od onih divnih svekrova koji ne bi dozvolio da njegova žena maltretira nevjestu 😀 Lakše je ‘srediti’ ženu nego mamu 😀
Evo mene! Je, lakše je sredit ženu nego mater, moš mislit. Jedino ako si počea kovat željezo dok je vruće, a ruku na srce pri će ona mene iskovat nego ja nju. Al naravno da ne bi dozvolia da maltretira nevistu ako je ta maltretaža bez razloga. Možda je to za New York Times
Eto, to je i za Chicago cronicle!
Stalno se mantra o mladom muškarcu koji mora ka cirkusant ekvilibrirat između žene i matere! Pa tražimo od njega koješta, a tek je upa u začarani krug..!
U isto vrime onaj sa dvadeset-trideset godina iskustva gladi stomak i gleda Ligu prvaka!
A da se umiša kako spada, sina bi usmjerija u pravom smjeru – da svoje probleme rješava sa onom koju je odabra, i da se sprema za situacije koje se imaju dogodit za dvadeset-trideset.