Od pisanja trećeg dijela ove priče prošlo je više od tri godine.
Što se važnog dogodilo našoj temi u ovom plovu vremena?
Dogodilo se još mnogo: vrijeđanja, svađa, udaranja, kaznenih dijela, ubojstava…
Svakog puta kada bi se dogodilo veliko zlo dominiralo je spominjanje statistika, među kojima se posebno ističe ona o svakoj trećoj ženi koja barem jednom u životu doživi neki oblik nasilja.
Isto tako se stalno ponavljala teza o potrebnim promjenama kaznenog zakona u svrhu strožijeg kažnjavanjem nasilnika.
Također su se dogodila četiri “Dana borbe protiv nasilja nad ženama” (25.11).
Ima nešto novo..! Zadnjeg 25.11. konačno sam iz ustiju javne osobe čuo rečenicu koju čekam godinama..!
Bilo je doduše kratko i sramežljivo, ali ipak je resorna ministrica Nada Murganić u svojoj izjavi spomenula potrebu da se progovara o razlozima koji dovode do nasilja nad ženama!
Kako znamo ono sa svakom trećom ženom koja bude žrtvom nasilja?
Pa tako što se ta informacija ponavlja godinama.
Imam li se ja pravo nadati kako će rečenica koju je izgovorila ministrica biti ponavljana godinama?
Valjda bi se onda nešto poduzelo..!
Treći dio priče sam završio spominjući vremeplov i priželjkujući znatno vraćanje vremena (u trenutke prije svađa, vrijeđanja, psovki, pucanja, ubijanja); nadajući se kako bi nas ovo moglo naučiti da znamo mnogo više o životnim fazama, prioritetima, lošim periodima, osobnim mijenama.?!
Ovdje bi radila čuvena teza o “onim godinama i ovoj pameti”, i to na takav način da izrodi neka nova razumijevanja za nju/njega?
Spominjao sam i fitilj…
U kolikim vezama/obiteljima sada dogorijeva?
Gdje se dešavaju najveće krize? Tko dolazi “do pred zid”? Iza kojih vrata se čuje previše vike?
Gdje se sprema “oluja svih oluja”?!
Kada bismo ovo samo znali, pa dali svoj obol pokušaju da se izbjegne najgore…
Bismo li akteru (pa zar se samo njega ne kažnjava po Bogu i Zakonu) prijetili kaznom; ili tražili od njega da se “skulira”, “prebroji”, nađe neko novo strpljenje..?
Kako bismo mu pomogli ugasiti tempiranu bombu koju nosi u sebi?
Da li bi nam konačno palo na pamet da se obratimo “akterici”? Što bismo njoj rekli?
Ja bih koješta rekao oboma!
Pričao bih im naime o onim vremenima kad su jedno drugom bili najvažniji. Pitao bih gdje se to izgubilo?
Tražio bih da ponovno iskažu međusobno poštivanje. Molio bih da budu razumni i snošljivi, te da onom drugom daju dovoljno slobodnog prostora. Inzistirao bih da oboje saslušaju što najviše tišti i povrjeđuje ono drugo; te tražio da se zavjetuju kako ni u najvećem afektu neće tako vrijeđati. Ako treba, tražio bih da te zavjete potpišu; te ih uokvirene dostavio na vidno mjesto u njihovom životu. U zavjetima bi između ostalog pisalo: “Zaklinjem se cijelim svojim bićem da ću uložiti sve moguće napore kako nikada nju/njega ne bih povrijedio/la po bilo kojoj od njenih/njegovih svetinja”!
Imam dojam kako bih vjerojatno bio prvi luđak koji bi se usudio obratiti ženama iz obitelji u kojima bujaju ovi bolni procesi. Znam da sam u glasnoj manjini sa istom sigurnošću s kojom znam da ima jako mnogo ljudi koji misle kao i ja, ali su tako tihi.
Jer, ne zaboravimo; postoje i obitelji u kojima ona tuče njega.
Ovi stvarni ženski udarci ne odzvanjaju tako često.
Možda baš zbog toga, muškarci kojima se to događa etiketirani su (i od strane žena) “papcima, šonjama, slabićima”! Nitko ih ne naziva žrtvama..! Njihove partnerice ne završavaju u zatvorima..!
Pitam se prijavljuje li on tako grozno nasilje? Ide li ona zbog toga u zatvor? Oduzima li joj sud djecu? Smije li se reći da je on “premalo muško” ako dozvoljava da ga ona zlostavlja? Postoji li za njega “sigurna kuća”? Kako se on brani kada ona udara? Smije li joj uzvratiti? Postaje li tad automatski zlostavljačem?
Istoznačno rijetkosti stvarnih udaraca koje ona upućuje njemu je rijetkost intenzivnog vrijeđanja
i psihičkog nasilja kojim on zlostavlja nju. Ona u ovom slučaju ne prijavljuje njega.
Nju nazivamo “jadnicom” i nerijetko žrtvom…
Kako izgleda njegovo verbalno nasilje, i kako to djeluje na nju; svjedočio sam prije nekih 12 godina…
Sreo sam ih u Zagrebu na Velesajmu prigodom neke manifestacije. Bračni su drugovi sa višegodišnjim bračnim stažom. Ne sjećam se povoda; ali znam da sam svjedočio “metenju poda” jednom ženom u groznom napadu omalovažavanjem, psovkama, vrijeđanjem..! Nije bilo dovoljno glasno da bi se dizala larma i uzbunilo okolinu, ali ja sam mogao čuti sve.
Naprosto ne mogu vjerovati da netko tako nešto može izgovoriti, a kamoli da netko to može zaslužiti.
A ona? Izgledala je daleka, izgubljena; ali zasigurno mnogo bolje no da ju je samo jednom udario.
Taj nedostatak njene egzaktne reakcije mi je zorno pojasnio kako riječi koje muškarac uputi ženi predstavljaju sekundarnu prijetnju…
Vjerojatno se zato nisam ni umiješao. Nije mi se činilo da ona očekuje bilo kakvu pomoć…
Ili sam možda samo papak.?!
Ma možda i jesam, ali sam stoposto tip koji ovakvo verbalno nasilje nikada ne bi mogao provesti!
Isto tako, mislim da nikada ovakvo vrijeđanje ne bih podnio ni otrpio! Ma nema teorije!
Lakše bi mi palo stotinu udaraca!
Kao uvod u 5. dio ove teme (koji ću tko zna kada napisati) navodim četiri teze:
1.Da je ove “zagrebačke riječi” našoj junakinji umjesto njenog muža izgovorila neka žena; “letilo bi perje”! Koja bi od njih dviju bila po Vama veća nasilnica; prva koja vrijeđa, ili druga koja odgovara strašnim odgovorom?
2.Kada bi se provela precizna statistika svih mogućih oblika i smjerova obiteljskog nasilja, najbrojniji
bi bili slučajevi/obitelji u kojima ona “tuče” njega! Jasno Vam je da su navodnici stavljeni kao začin torturama koje mogu trajati desetljećima, a da se ne dogodi ni najmanji fizički kontakt..
3.Smije li netko u društvo progovarati o ovomu; ili je ovo priča u kojoj su žene uvijek jadna, nezaštićena
i zlostavljana bića te njihovo spominjanje u kontekstu nasilnice nije politički korektno..?
4.Potpuno suprotan datum (6 mjeseci razmaka) od gore spomenutog je 25.05. Predlažem da ga se proglasi za: “Dan borbe protiv verbalnog/tihog/bezkontaktnog ženskog nasilja”, i to u znak pijeteta prema ženama i muškarcima koje su žrtve istog!
