Prošla je minuta za uvodnu vremensku prognozu. Na državnoj dalekovidnici sada slijedi „Dnevnik 2“…
Na ekranu je prikaz sata koji odbrojava vrijeme do početka centralne informativne emisije.
Kao podloga (ili najavna špica) vide se otac i sin kako držeći se za ruke trče kroz vodu.
Iznad njihovih glava piše:“Ljubav“.
Naravno da je ovo fikcija! Ma dajte molim vas! Ne mislite valjda kako je ovo moguće.?!
Auto se spušta u centar… Kao da je teledirigirano, vozi se prema parkirnom mjestu rezerviranom za majke
sa djecom. Divno je što su invalidi bili dobri i neka od mnogobrojnih slobodnih i besplatnih mjesta prepustila majkama. Vrata se otvaraju i izlaze… Naravno da to traje, jer majka najprije vadi kolica a zatim izvodi djecu…
Nemoguće?! Naravno da je nemoguće!
U redakciji… Urednik je okupio svoje suradnike i spreman je obznaniti novu politiku kuće…
-Ponovno ste donijeli priloge o bolesnima, nemoćnima… Vi drugi donosite svaki dan one o kriminalu, nesrećama, crnilu. Od danas uvodimo novo pravilo: svaku lošu vijest mora pratiti neka dobra. Svi smo slabi na djecu. Naravno da imam razumijevanja za bolesnu djecu, ali dajte priče o zdravima. Neka društvo ukaže svu pomoć bolesnima i pomogne maksimalno toj djeci, ali mi ćemo ovdje stvarati klimu pozitive. Zar mislite da u ovoj zemlji ima malo onih koji su zadojeni lošim vijestima i na osnovu dobivene slike formiraju svoje stavove. Bilo kako bilo, zdravi su također dio ovog društva.
Isti su i pošteni/vrijedni/marljivi/organizirani/humani…
Bar stotinu djece više bi se rodilo svake godine kada bi ljudi više gledali lijepe slike/priče/situacije!
Urednik je ušutio i pustio suradnike da govore…
Nemoguće?! Ma nemoguće u P.M!
Prijateljice na kavi…
-Kaže meni MM. (moj muž) da žali za onim dobrim starim vremenima kada su u modi bili: liga prvaka, facebook, kladionica, imati psa, ići na skijanje… Pa nastavlja – da što će njemu ta pusta priča o djeci i glupi pokušaj da djeca dođu u modu.
Na odgovor nije dugo čekala…
-Ma pusti tu priču. Meni je ovo famozno. Nama dvoma se sviđa da smo i mi nagrađeni za to što smo roditelji. Skoro sam pala u nesvijest kada sam saznala da nas Grad časti putovanjem, i to samo nas dvoje. Prvi put poslije 5 godina smo se negdje makli mi sami. Bilo nam je kao kad smo bili cura i momak. Ne smijem ti ni pričati što je sve bilo..!
-Čekaj, to ćeš mi poslije sve lijepo ispričati. Sada mi reci zašto niste ti i muž uzeli te novce umjesto što ste išli na putovanje? Što li si sve mogla kupiti…
-Ne! Nismo mogli. To je takav poklon… Samo nas dvoje i putovanje u tom i tom iznosu, i preko te i te agencije; te džeparac koji nam je isplaćen pri polasku.
Nemoguće?! Ma dajte… Što Vam pada na pamet?
U emisiji „Radosti roditeljstva“ sjede voditelj i stalna sukomentatorica…
Po prvi put u povijesti, ona nije redoviti predavač ili državna tajnica.
Zamislite, u udarni termin na televiziji doveli baku da priča o djeci. A ona priča da je to milina!
Ako pak mislite da je ovo moguće, onda ste luđi od mene!
Ovo je pet ludih primjera. Naravno da do sada niste čuli nešto tako čudno…
Što smo uopće mogli čuti o problemu kakav je depopulacija? Čuli smo: brojke, brojke i samo brojke.
Radi se o:
1.brojkama koje opisuju veličinu problema – broj rođenih, broj umrlih, pad broja rođenih, potreban broj za nulti i pozitivni prirodni prirast
2.brojkama kojima se definira cijena koštanja pozitivnih rješenja – podizanje rodiljske naknade, produljivanje
porodiljskog dopusta, otvaranje vrtića, uvođenje popodnevne smjene u vrtićima, uvođenje ogromnih nagrada za rođenje trećeg djeteta
Ove puste brojeve nam donose tri grupe ljudi: demografi, novinari i političari.
Prvi naravno barataju podacima po prirodi svoje profesije. Drugi ponavljaju podatke od ovih prvih.
Treći rade isto što i drugi.
Pitam se imaju li ustvari ove tri grupe ljudi rješenje za problem depopulacije?
Uz dužno poštivanje svima, mislim da nemaju! Uvijek ću duboko u srcu vjerovati kako svi ti ljudi rade i misle najbolje što znaju; ali to nije dovoljno za bilo kakav ozbiljni rezultat.
Čak mislim da ne postoji nigdje u svijetu (ja barem nisam čuo za to) promišljen i inovativan program koji nadilazi najčešće prihvaćen način mišljenja ili djelovanja (a to je po definiciji B. Kljaića „mainstream“)
Okladio bih se za neku svotu da gore spomenute poticajne mjere neće donijeti nikakav boljitak. Zašto?
Zato što se djeca ne dobivaju/rađaju zbog novca ni oko novca!
Možda će čovječanstvo dozvoliti takvu gadariju u dalekoj budućnosti, ali za sada tomu nije tako.
Pogotovo tako nije bilo onda kada su se djeca rađala u puno većem broju…
Dovoljno bi bilo upitati gore spomenutu ili bilo koju drugu baku, za koju su od mjera u programima demografa i aktualne politike one rađale?
Moje bake su bez poticaja i u neveselim životnim prilikama rodile četvoro odnosno dvanaestoro djece?
Aktualni trenutak nam je nametnuo još jednu činjenicu, koja je mogla biti i prije poznata; ali zasigurno ne
i najvažnija… Naime, sada po svim kriterijima važećih demografskih shvaćanja znamo koliko košta dijete!
Djeca su zasigurno nešto najvrjednije što postoji, ali ja do zadnjih par godina nisam znao nikakvu konkretnu brojku. Od slučaja pokojne Nore Šitum znamo da je cijena u milijunima. Još malo prije smo preko pužnica čuli kako se radi o stotinama tisuća. Općina Blato na Korčuli daruje nekoliko desetina tisuća kuna…
Prije no što se danas dijete začne, u glavama njegovih budućih roditelja (a i mnogo šire) vodi se zamršena računska operacija: sve za bebu + babine/krštenje/rođendani + kolica + vrtić + knjige + soba (obavezno samo njegova/njena) + srednja škola + ekskurzije + vozački + kupit auto + fakultet (nismo dobri roditelji niti su ona ili on dobro dijete ako ga ne završe) + zaposlit ju/ga + pomoći im da stanu na noge + stan koji im moramo kupiti + namještaj naravno + naša spremnost da sa nama stanuju do 40 + odlučnost da im budemo roditelji u pravom smislu riječi dok god smo živi…
Kada potencijalni roditelji shvate o kakvom se zbrojenom iznosu radi, automatski prestaju proizvodnju jajnih stanica i spermatozoida; te su spremni ući u dug i plodonosan celibat.
Kao genijalno kontracepcijsko sredstvo egzistira i naša bojazan da nećemo tom budućem djetetu moći biti dovoljno dobri roditelji (zato što smo „štufi“, umorni, depresivni, na krivom mjestu, bez para…).
Koliko novorođenih više bismo imali svake godine kada bi se slavila priča o djeci koja oplemenjuju svoje roditelje (čine ih boljim, tjeraju ih na veći rad)?!
Napredak i bolji uvjeti života su u svim državama zapadne civilizacije donijeli pad nataliteta.
Pošto je ovaj napredak išao uglavnom linearno (osim u godinama ratova i velikih svjetskih kriza), slično tomu je linearan bio i smanjen broj novorođenih. Onda su oni najbogatiji krenuli sa poticajima i dobili neki rezultat.
Nasuprot njima su države u tranziciji (i bez velikih sredstava za davanje poticaja) dobile mnogo veći problem.
U svijetu postoji nekoliko mnogoljudnih država koje stalno imaju značajan rast broja stanovništva.
One su istovremeno i zemlje sa najvećim stopama razvoja…
Iako nemam nikakav dokaz, dojma sam da u razvijenim zemljama navještaj boljih vremena rezultira kupnjom nekretnine ili automobila („Sad možemo dignuti kredit jer, biti će dobro!“), a u nerazvijenom svijetu pravljenjem djece („Bit će kruha!“).
*O onomu što mislim da treba napraviti kako bi se kod nas vjera u boljitak slavila djecom pisat ću u sljedećim nastavcima.
*Prva će na red doći priča o onomu što povezuje djecu s lutrijom (kockom), odnosno s modom…
Hvala Vam na čitanju!
Pišite svoja mišljenja!
Samo naprijed!
Hvala!