Najbrojnija ciljana skupina na portalu Crte osobnosti su upravo usamljeni.
Ma, to smo ustvari svi mi! Ako se ne slažete, pokažite nam čovjeka koji nikada nije bio usamljen..!
Usamljenost je svuda oko nas, pa čak i na mjestima gdje sve vrvi od ljudi.
Zašto netko od nas ne bi bio usamljen na stadionu, na svadbi, na plaži.!?
Usamljenost na nas djeluje na razne načine, raznim intenzitetima i u različitim trajanjima.
Razlikujemo se po učestalosti momenata/faza kada smo usamljeni, po trajanju tih faza, po utjecaju
istih na našu psihu, po našem odgovoru na akutne slučajeve te naposljetku i najvažnije po našem sustavu obrane od kroničnih faza.
Razlikuju se također i naše sposobnosti raščlanjivanja usamljenosti i samoće.
Samoća je često izbor i kao takva dobrodošla i poželjna. Veliki broj osoba uživa u samoći.
Mogućnost prihvaćanja dobroga u samoći je odraz postojanja izražene intrapersonalne inteligencije
(vidi tekst „Socijalna inteligencija“).
Nasuprot ovim osobama su one koje se ježe od samoće, i nikada ju ne prihvaćaju kao nešto poželjno…
Sa ovakvim polaznim točkama se svaka samoća u trenu pretvara u usamljenost.
Ukoliko smo prisilno sami i nemamo neki posao (a to nam sve skupa ne pada baš dobro); samotno
ćemo vrijeme najbolje potrošiti razmišljajući o nečem lijepom. To lijepo može biti nešto konstruktivno (naša ideja, stvarni projekt, rješavanje nekog problema); a može biti i prosto sanjarenje.
Da, stvarno ima nešto u tom sanjarenju..! Možemo naime uvijek iz pamćenja izvući neki trenutak
u kojem smo bili“ blizu zvijezda (ili čak na njima)“, i analizirati „što bi bilo da je bilo“…
Ovo je osim teme za prikraćivanje samoće i mnogo puta dokazani lijek protiv nesanice.
Izvanjske lijekove protiv usamljenosti znamo svi…
Naravno da su to poštovanje, ljubav, simpatije i prijateljstvo kojima smo okruženi.
Najbolja naša unutrašnja preventiva protiv usamljenosti, odnosno „naš tamjan njenom vražjem veličanstvu“ su socijalne vještine! Učvršćivanje/održavanje starih vještina, te ovladavanje novima je najbolji građevni materijal za naše životne oslonce.
Ovi nam daju snagu kada posrnemo i pune naše životne baterije uvijek svježom energijom…
Borba protiv usamljenosti traje kroz cijeli naš život. Nikada ju do kraja ne pobijedimo, ali se možemo uspješno nositi… Cijeli sklop vještina nam je potreban kako bismo opstali u ovoj borbi.
Naročito su bitne vještine skrivanja našeg očaja!
U svim socijalnim naprecima ne smije biti ništa naglašeno/pretenciozno, pa tako ni u ovom. Nevjerojatno sa kakvom preciznošću okolina namiriše očaj u našim postupcima/ponašanjima,
i zatvara nam nevidljiva vrata koja nas dijele od uspjeha…
Očaj u našim postupcima je samo jedan od loših zračenja…
Ostali bi mogli biti: ako svojim problemima opterećujemo okolinu, naporni/dosadni smo, ako prenosimo loše vibracije na ljude oko sebe, ako čitav život prihvaćamo preozbiljno, ukoliko previše rečenica započinjemo sa „Ja…“
Dobre vibracije izazivaju: naš optimizam, naš humor (poglavito na svoj račun), razumijevanje drugih, umjerenost u našem životu, posjedovanje neke simpatične (i samo naše) karakterne crte…
Veliki plus nam je vještina komuniciranja i potenciranje kontakata.
Uopće, moramo na sebe preuzeti svoj dio pozivanja/organiziranja/čašćenja/animiranja…
Možda će nam sljedeći pasus izgledati pomalo glumački; ali ne zaboravimo kako je gluma vrhunska socijalna vještina:
Kada sljedeći put osjetimo usamljenost, nazovimo dragu osobu; i to sa ciljem da saznamo kako se osjeća/živi (a ne kako bismo je izvijestili o našem stanju).
Pokušajmo toj osobi trenutak/sat/dan učiniti ljepšim, ili barem izmamiti osmijeh na lice.
Sve ovo naravno nema smisla ukoliko ne učini da se i mi osjećamo bolje..!
Na nas treba najbolje djelovati ukoliko nam se draga osoba obraduje i kaže da je dobro.
Svi živimo za pažnju koju će nam netko pokloniti… Kada smo mi nazvani od strane drage osobe, upravo moramo pokazati oduševljenje i naglasiti da smo dobro!
Kaže se kako tisuću puta ponovljena laž istinom postaje.
Znači, ukoliko tisuću puta lažemo kako smo dobro, tisuću i prvi put ćemo se dobro i osjećati!
Kako se Vi osjećate danas? Kako stojite sa usamljenošću? Volite li sami sebe?
Pišite nam!
Evo kad sam svuda, onda ću se i ovdje oglasiti 🙂
Tekst je super, i slažem se sa svakom riječju, od vrha do dna. Ljudi moraju naučiti biti sami i provoditi vrijeme sami sa sobom, i mislim da tu puno utjecaja ima odgoj djeteta, da li ga učiš da bude samo sa sobom i sam ose zabavlja, ili ga stalno animiraš, spajaš s drugom djecom, i tjeraš da zabavu traži oko sebe a ne u sebi. Kombinacija to dvoje je idealna.
A posebno se slažem s ovim dijelom o očaju. Kad bi bar svi znali koliko je očaj lako namirisati… I koliko odbija…
Jednom sam na nekom predavanju čula da jedna cura kaže kako mrzi biti sama, i da uvijek želi biti s ljudima, a predavač (psiholog ili nešto slično) joj je rekao da prestane izbjegavati samu sebe, jer duh ne može rasti ako nikad ne razgovaraš sam sa sobom. Baš divno rečeno!