U našoj priči o čučanju smo spomenuli dočekivanje djeteta koje radi prve korake…
Tamo namjerno nismo pitali što ovoj slici/položaju nedostaje..?
Dakle, vi čučite i dočekujete svoje prvorođenče nakon prvog, drugog, recimo trećeg koraka…
Što ćete još napraviti?
Naravno da ćete raširiti ruke!
Ne kaže se uzalud da se nekoga „dočekuje raširenih ruku“!
Raširene su ruke kao i čučanje vrhunska socijalna vještina.
Znamo da sada mislite: „Što je njima?! Pa svatko na svijetu zna dočekati dijete raširenih ruku!
To je jednostavno tako, normalno, urođeno! Moraš čučnuti i raširiti ruke! Kakva socijalna vještina?!“
Možda ste u pravu.
Danas to svatko zna. Mnogo ljudi (na našu neopisivu žalost) nikada nisu/ili neće raširiti ruke i dočekivati svoje dijete; ali bi sto posto upravo to tako napravili! Ako to slučajno i nije urođeno, zasigurno su negdje vidjeli…
Međutim, netko je to nekada prvi napravio. Tada je to bila vrhunska socijalna vještina!
Raširene ruke imaju još jednu dimenziju. To je položaj u kojem svi „otkrivamo svoje srce“,
pokazujemo radost, podajemo se/postajemo ranjivi. Nadalje, vrhunski govorimo tijelom..!
Postoje li bolji načini da se nekome otvorimo!?
Koliko naime ljudi zna u pravom trenutku raširiti ruke; ili ne zna..? Uzmimo to kako nam drago!
Draga nam se osoba pojavila u vidokrugu. Oči su se spojile… Želimo pokazati naglu poplavu radosti…
Raširimo ruke! Makar na sekundu. Možda će netko pomisliti „kako smo makli“; ali tko ga šiša!
Mi ćemo dobiti odgovor koji smo zaslužili… Tamo će se lice razvući u krasan osmijeh ili će sve biti kiselo. Past će mahanje…? Možda ćemo dobiti „poslani poljubac“… Ili ćemo vidjeti „samo“ na sekundu raširene ruke. Vidimo li ih, sve će nam biti jasno! Može nas razdvajati staklo, ulica ili kanjon Colorado; no shvatit ćemo poruku! Ukoliko pak sa druge strane dobijemo „samo kiselinu“; možda će naše socijalne vještine primijetiti netko drugi…
Pretpostavljamo kako Vam se naš otvoreni način iskazivanja simpatije može ne svidjeti..!
Pristaša ste zatvorenijeg pristupa? Želite srce ostaviti zaštićenim?! Idete polako? Dajemo Vam za pravo da se ponašate kako god želite, ukoliko u Vama „čuči socijalna vještina sa raširenim rukama“.
Ako je pak sada nema, otvorimo joj za budućnost vrata (ako već ne možemo raširiti ruke),
jer su pored nas jako često neka baka/nećak/rođak/prijatelj/simpatija; a usklađeno mjesto i vrijeme
će već jednom „proviriti iza kuta i uzeti svojih pet minuta“..!
Važno je dometnuti još nešto…
Trenutke širenja ruku moramo dočekati što spremniji!
Tu ponajprije mislimo na moć procjenjivanja ljudi te na znanja o svim mogućim raspletima koji se kriju iza ove divne socijalne vještine. Ove crte naše osobnosti nam daju osobitu snagu!
Pišite nam!
Koliko je divan osjećaj kada nas netko dočeka raširenih ruku?
Kako nam je ta divota trebala/dobro došla u svim fazama našeg života?
Nedostaje li nam takva nježnost/pažnja?
Smatramo li naivnim one koji olako šire ruke?
Da li bi ovu vještinu „trebalo zakonom zabraniti“ kako se nitko ne bi „opekao“?
Na koji način prepoznati pravi trenutak ?
Kada smo i kako nažalost (i nasreću naravno) u svom životu širili ruke!
Hvala!
