Na kraju uvodnog teksta o usamljenosti smo Vas pozvali da nam pišete „Kako stojite sa istom?“
Ovo je skraćena verzija teksta koji smo primili kao odgovor na temu:
Pozdrav iz Drniša! Zovem se Srećko. Imam 28 godina. Osjećam veliku usamljenost.
Zaposlen sam kao zaštitar, i stoga prisiljen mnogo vremena provoditi sam.
Svi bi mi željeli raditi nešto drugo, bolje. Nekima je bitna plaća, drugima bolji uvjeti rada. Ja bih radio negdje gdje ima ljudi…Tražio sam posao konobara, ali u mom gradu jako malo muškaraca konobari.
Na poslu imam televizor. Već dugo vremena ustvari gledam kroz ekran.
Lani sam se učlanio u knjižnicu. Uspio sam pročitati četiri-pet knjiga. Sve ostale sam vratio nepročitane. Mrzim ići na posao. Nemam djevojku. Živim sa majkom i mlađim bratom. Otac mi je umro prije tri godine. Imam malo prijatelja. Većina ih je u vezi ili u braku.
Pitao sam neke ljude što bih trebao napraviti? Spominjali su traženje stručne pomoći. Još nisam skupio hrabrosti otići psihologu ili psihijatru. Čak ni ne znam mogu li to uopće ostvariti u mom gradu.
Pošto radim u smjenama, jako neredovito i loše spavam.
Moja majka od svog liječnika dobiva tablete „Normabel“. Uglavnom ih popijemo popola. Tableta mi pomogne usnuti, pogotovo kada sam uvečer slobodan i ne radim ujutro.
Poznanik me uputio k Vama… Našao sam tekst o usamljenosti, te u njemu našao povod ovom pismu. Napisali ste nekoliko rečenica o mislima kojima prikraćujemo samoću.
Molim Vas pojašnjenja vezana uz ono što ste željeli izreći..!
Srećko nam je dozvolio da mu odgovorimo ovdje…
Inače, stvarno smo u navedenom tekstu napisali sljedeće:
Ukoliko smo prisilno sami i nemamo neki posao (a to nam sve skupa ne pada baš dobro); samotno
ćemo vrijeme najbolje potrošiti razmišljajući o nečem lijepom. To lijepo može biti nešto konstruktivno (naša ideja, stvarni projekt, rješavanje nekog problema); a može biti i prosto sanjarenje.
Da, stvarno ima nešto u tom sanjarenju..! Možemo naime uvijek iz pamćenja izvući neki trenutak
u kojem smo bili“ blizu zvijezda (ili čak na njima)“, i analizirati „što bi bilo da je bilo“…
Ovo je osim teme za prikraćivanje samoće i mnogo puta dokazani lijek protiv nesanice.
Dragi naš Srećko!
Hvala što si nam pisao! Najprije ti moramo istaknuti kako nigdje i nikako nemamo čarobni štapić.
Ne postoji apsolutno siguran lijek koji strašnu usamljenost potpuno briše ili barem pretvara u poželjnu samoću. Socijalne vještine nam naravno pomažu, pogotovo ukoliko su dobro smiješane.
Vještinu na koju smo mislili pišući citirani dio teksta svrstali bismo među „Moći pozitivnog mišljenja“.
Ukoliko voliš nogomet, sigurno ti pomisao ili spomen na poraz naše reprezentacije protiv Turske
od prije nekoliko godina izaziva jezu. Osjećaj bude toliko jak da se od svakog pametnog čovjeka očekuje zamolba dragom Bogu za njegovo neponavljanje! Ali što se dogodi kada ljudski um odluči promijeniti tok misli i završi utakmicu prije kobnog gola u našoj mreži..? Dogodi se pobjeda, polufinale, slavlje..! Dopustimo li mozgu da razgali maštu i poigra se sretnim završecima; uvijek se možemo vraćati istima!
Mogli bismo nabrajati još primjera/situacija koje su mogle imati drukčije završetke. Dovoljno nam se sjetiti simpatija iz mladosti, blizina nagradnih dobitaka, umalo ostvarenog putovanja iz snova…
Kada bismo sada završili sa ovim odgovorom, držimo kako bi nas jako brzo pitao zašto se kroz moć pozitivnog mišljenja ne apostrofiraju naši uspjesi, i u čemu je kvaka sa mijenjanjem poraza u pobjede?!
Možda nas u gornjem primjeru mozak ustvari liječi maštom. Kod uspjeha mašta uglavnom nema što tražiti. Zar se tu već nisu dogodili orgazmički završeci i ispaljeni serotonini?!
K uspjehu prečesto vode putovi posuti trnjem, a to nam ne moraju biti lijepe uspomene…
U krajnjoj liniji; imamo li dovoljno velike uspjehe?
Uostalom, kako se prijatelji(ice) „pale“ uz kavicu i priču o neviđenim uspjesima..!
Zar itko nakon ovako masnih priča može kući ići oneraspoložen?!
Tebi zasigurno neće biti lako samotne sate učiniti željeno kratkima, ali ti ih uz mnogo treninga ova socijalna vještina može obojati ljepšim bojama!
Ma, uštedimo li barem neku tabletu… Zar već to nije nešto?!
Prije no što ćemo zatvoriti oči… Poljubac, zagrljaj, usne na nečijem vratu..! San!!!
Laka ti noć!
