1.Krvavica
Najprije sam tamo napravio divan posao, pa uz to našao prijatelja!
Onda sam se u ljeto 2017. zaljubio u taj beton…
Kada smo Tomo i ja smo izašli iz vrelog automobila (klima ništa nije mogla ohladiti od Ivičine kuće na Kuku do plaže), ostao sam osupnut pogledom na veličanstvenu lebdeću strukturu koja nam se nadvila nad glavama. Pošto se smatram osobom široke opće kulture, nije mi bilo jasno da nemam pojma o postojanju nečeg takvog. Želja za saznanjem o čemu se radi poletjela u nebo!
Tijekom cijelog našeg kratkog boravka na Krvavičkoj plaži smo se okretali i divili…
Odmah sam tu večer proguglao o kakvoj se građevini radi i pronašao nekoliko napisa u kojima je bilo opisana povijest Vojne bolnice za liječenje djece sa plućnim bolestima. Naravno da sam na Google maps-u vidio satelitski prikaz najvećeg i naljepšeg letećeg tanjura na kugli zemaljskoj. Nakon ovoga sam svojim najmilijima pričao o kombinaciji oduševljenja veličanstvenošću objekta i grozotom sadašnjeg stanja istog.
Sljedeći susret sa tim famoznim djelom ljudskih ruku (i uma naravno) u kombinaciji sa grandioznom glupošću sam imao godinu kasnije.
Mali Ante i ja smo se okupali ispod objekta, a zatim krenuli u razgledavanje. Prošli smo uzduž i poprijeko cijeli objekt.
Impresije nisu bile ništa jednoznačnije nego lani…Oduševljnje avanturom upoznavanja nečeg novog se miješalo sa gađenjem prema malograđanštini i zaostalosti devastatora!
Ponovno sam guglao, pričao, objašnjavao…
Treći put je to bilo prije nekim mjesec dana…
Jedna epizoda dokumentarne serije „Betonski spavači“ je posvećena objektu u Krvavici.
U emisiji je na lijep i stručan način objašnjeno ono što sam ja gledao laičkim očima.
Pitajte me jesam li emisiju pogledao dvaput.?
Na kraju je riječima jednog od djelatnika bolnice (koji me oduševio svojim stavovima) sublimirano:
-turisti se iznenade, dive, gledaju, razgledavaju, šetaju po devastiranom objektu
-zasigurno će sutra u svojim sredinama pričati o nemogućoj situaciji po kojoj Hrvati imaju nešto takvo, i onda to upropaste
-odlična je stvar što je objekt pod trajnom zaštitom
-nitko nema pravu ideju što napraviti s objektom (zauzima ogromni prostor, ima mali kapacitet, nije na mjestu pogodnom za luksuzne sadržaje)
-govornik priželjkuje objektu sljedeću budućnost: zdravstvenu, za odmor ili obuku vojnika, kao dom umjetnicima/umjetničkim kolonijama
Tijekom ovih dviju godina nisam došao do epohalne ideje o sudbinskoj svrsi ovog objekta…
2.Gitara
Ne znam svirati. Nekada sam imao gitaru, ali nisam imao strpljena ni upornosti da naučim.
Moja posvećenost gitari je bila jaka onih godina kada bi se okupili oko nogu Robija Bezića ili pokojnog Ozrena i pjevali satima..! Naravno da su cure najviše voljele gitaristu, ali smo neku šansu imali i mi koji smo samo znali mnogo tekstova. Najpopularnija pjesma je bila „Balkan“ od Azre.
Kao klinci smo maštali o večerima kada ćemo negdje imati roštilj za srdele, demižanu vina i gitaru.
Kao odrasli bismo se još skupili u radio-klubu i uživali.
Danas nemam nikakve veze s gitarom. Pitam se da li današnje mlade snage igdje okuplja ista stvar?
Kao „homo politicusu“ i oduševljenom kreativcu mi svako malo padne na pamet neka luda društvena ideja.
Tako me zadnjih dana „pere“ priča o Splitu kao gradu gitare, odnosno sredini u kojoj se tijekom ljetnih večeri na više mjesta (parkova, trgova, skalina) organiziraju svirke bez pozornice, struje, ulaznica; a sve to kao dodatak turističkoj ponudi i kao začin našem životu.
Svirke bi bile organizirane na sljedeći način:
-organizator/organizacija/udruga bi koristio(la) web-stranicu na kojoj se najavljuju događaji
-svirači se prijavljuju organizatorima i dogovaraju nastupe
-posjetitelji dobivaju informaciju o: vrsti glazbe, razini popularnosti svirača, mjestu vremenu; ali ne i imenu svirača (cilj je izbjegavanje masovnih događanja)
3.San
Ovog puta buđenje nije donijelo zaborav!
San je bio toliko jak i intenzivan da ga se sjećam od početka do kraja i danas, barem dvadeset dana kasnije…
Kombi za prijevoz putnika me stvarno čeka na autobusnom stajalištu u Promajni.
Zaustavljam se iza njega. Izlazim iz auta i krećem prema otvorenim kliznim vratima.
Na mjestu najbližem vratima sjedi mladi krupni muškarac. Pozdravljam na hrvatskom i čujem njega:
„Hi, are you mr.Zekić?“ Odgovaram automatski i gledam ostale putnike. Na prednjem desnom sjedištu sjedi on. Okrenuo se i dao mi razlog za život…
Sada je stvarno…! Mailovi nisu bili uzaludni.
Njegovo negodovanje na činjenicu da inzistiram s video- pozivom kao dokazom da je to stvarno on nije upropastilo priču.
Pružam mu ruku. Njegova je mršava, staračka, tvrda.
Mrmljam nešto kao „Nice to meet you. Thanks for coming! I hope you will enjoy here!“
Ne odgovara… Samo se zaštitnički smije. Ovo mu očito leži. Ipak mi može debelo biti ocem.
Pitam ih hoćemo li krenuti? Sunce je već zašlo. Pozivam ih da voze za mnom.
Skrećemo u Krvavicu i spuštamo se prema moru.
Oko objekta bivše bolnice je puno parkiranih automobila. Mjesta za naša vozila nas čekaju.
Izlazim iz auta i kao u transu prolazim onih pedesetak metara do glavnog ulaza u objekt. Na rampi koja se penje na kat sjedi sedamdesetak ljudi. Gore na galeriji vidim desetak glava. U prizemlju ih ima bar pedeset. Sa vanjske strane uništene staklene stijenke su preostali. Iza mene dolazi krupni lik i nosi kutiju za gitaru. Čuje se komešanje.
Krupni sjeda na sjedalicu i vadi gitaru iz kutije. Prebire po žicama, nešto kratko preštimava i svira laganu melodiju. Po dogovoru ostavlja meni da najavim priču…
„Dobra večer dragi gosti! Hvala Vam što ste došli večeras u ovaj čudesni prostor. Večerašnja svirka je kruna našeg dvogodišnjeg rada. Vidite da je to popratila i televizija koja je došla na naš poziv i snimit će večerašnju svirku. Nadamo se da će slike i uspomene koje odu odavde pomoći nastavku lijepe tradicije
i konačnom uređenju ovog veličanstvenog objekta. Morate se složiti ako vam kažem da ovakav objekt traži i veličanstvenog svirača. Mladi gospodin sa gitarom je njegov suradnik. Molim Vas da ustanete i pozdravite našeg gosta“
Gledam prema šetnici i vidim kako dolazi okružen ostatkom ekipe. Sretan sam što je tama toliko velika da ga posjetitelji ne mogu prepoznati. Tomu jako dobro doprinosi i šešir koji ima na glavi. Dolazi na desetak metara od glavnog ulaza. Osjećam nevjerojatno uzbuđenje…
„Dame i gospodo, večeras nam svira gospodin Bob Dylan“
On ulazi praćen ovacijama, otpozdravlja, sjeda i uzima gitaru, svira prve akorde, pjeva…
A ja? Pa naravno da se u tom trenutku budim!!!
