Muškarci, progovorimo…

… jezikom, a ne šakom! – 2. dio

Prvi dio ove teme je objavljen u veljači 2016. Sve do sada nisam imao inspiraciju za nastavak.
Jedan novinski tekst mi je dao povoda za ovo…

Za početak, pogledajmo što se u međuvremenu promijenilo u bespućima muškosti..?

Iz našeg kuta ništa!
I dalje su nam prioriteti vezani uz mir, tišinu, trosjed i daljinski…
Mi još uvijek ne bismo „talasali“. Nisam primijetio da smo se potrgali objašnjavati, osuđivati…
Svojom šutnjom nikako ne pridonosimo osjetljivom društvenom trenutku.

Ostali kutovi se valjaju!
Nasilje ne posustaje. Ubojstva iz mržnje/ljubomore su sve češća. Kolateralnih žrtava je sve više! Gotovo uvijek su počinitelji muškarci. Shodno ovomu, za sve ispadamo krivi.
Kako i može biti drukčije kada ne izbacujemo iz našeg žita kukolj?

Žene su nastavile raditi na „svojim projektima“. U glasnosti ne posustaju. Broj ženskih udruga je sve veći. Javne osobe se uključuju u bitku za „žensku stvar“. Otvaraju se nove niše djelovanja.
Objavile su prvu pobjedu…

Jutarnji list objavljuje kako ja postignut dogovor između ženskih udruga i vlade po kojem se mijenjaju zakonski propisi koji reguliraju krivična djela u području nasilja u obitelji i seksualnog nasilja.

Prva pobjeda je izvojevana na tri fronta:

1.Primjena svake fizičke sile prema članu obitelji nakon koje je nastupila ozljeda – modrica ili bilo kakva teža ozljeda – od Nove godine bit će isključivo kazneno djelo, za koje je propisana kazna od jedne do tri godine zatvora, i više se neće moći tretirati kao prekršaj.
2.Naguravanje ili čupanje nakon kojeg nije došlo do tjelesne ozljede bit će i dalje sankcionirano prekršajno i kažnjavano kaznom od 2000 kuna do 90 dana zatvora. No, ako se takvo djelo nasilja u obitelji ponovi, drugi put prijavljeni počinitelj bit će gonjen po kaznenom zakonu za djelo nasilja u obitelji, za koje je također propisana kazna od jedne od tri godine zatvora.
3.Spolni odnos bez pristanka, sporno kazneno djelo koje je u postojećem Kaznenom zakonu odvojeno od silovanja, ukida se, a kazna za silovanje povećava se s minimalno jedne na minimalno tri godine zatvora. Maksimalna kazna i dalje ostaje 10 godina.

Ova vijest je objavljena prije 2-3 dana. Nisam primijetio nikakvu reakciju nekog muškarca. Opet naša veličanstvena šutnja!
Evo, ja ću se drznuti i iznijeti u svoje ime nekoliko teza…

Drage moje žene, svaka Vam čast na upornosti i organiziranosti!
Želim od sveg srca da Vam ovo što zovete prvom pobjedom donese u svakom pogledu manje udaraca!
Dižem svoj glas u obranu svih Vaših svetinja!
Tražim najveće kazne za kretene koji siluju i udaraju!

Međutim, pitam se gdje je ovdje politička korektnost?

Danas se ide za tim da ravnopravnost bude toliko velika, da u oglasima za zapošljavanje stoji kako i za najteže fizičke poslove ravnopravno mogu konkurirati „obje spolne skupine“…
Naravno da se žene (gotovo nikada) ne javljaju za poslove armirača, tesara ni rudara udarnika..!

Upravo u takvim postocima će se muškarci koristiti ovim zakonom u svojstvu žrtve…

Zamislite „mačo-mena“ od dva metra i sto deset kila kako prijavljuje policiji modricu ispod lijevog oka i jedan neželjeni izljev sperme umotan u priču sa obmanom i lažnim obećanjem o skuhanim veličanstvenim tripicama… Isto tako zamislite sutkinju koja bi njegovu prijavu dobila na stol i dičnoj silovateljici trebala odrezati junačkih 5 godina i 12 dana zatvora..!

Nije li ovo nezamislivo?

Ja se smatram prosječnim pripadnikom muškog roda. Stoga me apsolutno zaboli neka stvar za udarac koji mi moja bolja polovica može uputiti.
Ako ga zaslužim, neka me lupne!
Ni u snu mi ne pada na pamet da to prijavim bilo komu, a pogotovo Zakonu!
Isto tako, ako joj je moje tijelo još zamamno i napeto, neka skače (u snu, u po bijela dana, kad sam savršeno trijezan ili šarmantno pripit). Možete misliti kakvo bih silovanje prijavio.?!

Stoga se uopće ne slažem da prva objavljena pobjeda bude isključivo u slavu jednog spola. Zar predložene izmjene zakona ne bi trebale artikulirati i želje „jače polovice čovječanstva“.?!
Zar univerzalnost i ravnopravnost ne bi trebale biti stvarnom pobjedom?

Niti jedna udruga, niti jedna Vlada, niti jedan sudac(tkinja) neće nikada pitati muškarce što misle o ovomu… Pa i kako bi izabrali sugovornika kada „muške udruge“ ne postoje?!
Tko bi se drznuo i u ime nas muškaraca progovorio o onomu što nas tišti, što okida naše depresije i naše agresije? Tko bi te artikulacije bio spreman i sposoban staviti u zakon?

Imamo li mi pravo da prijavimo silovanje koje nas muškarce pogađa (to Vam je ono kada se i bez seksualnog odnosa osjećamo tako veličanstveno izjebani).?!

Ne drage žene, Vi nas ništa ne pitate! Vi djelujete, na slavu svoga spola i svoga roda!

Imamo li se mi muškarci pravo nadati da jaka/teška/grozna oružja koja Vam sustav benevolentno sprema dati u ruke nećete zloupotrebljavati?
Sviđa li Vam se činjenica po kojoj bi prijavljivanje silovanja trebalo biti sve jednostavnije, a pravna bitka koju (i krivo optuženi) moraju voditi sve kompliciranija?
Podržavate li da sama prijava (pa i bez ikakvih ozljeda/vidljivih tragova) predstavlja pola posla do osude?
Mogu li u nekom sljedećem tekstu napisati kako će u principu „moja riječ protiv njegove(zine)“, te riječi jednako važiti?

Želite li drage žene imati pravo na zakonite beskonačne „glavobolje“ pored kojih je svaka njegova reakcija silovanje? Evo, ja Vam dajem pismeno pravo na ovo.

Ali, biste li onda Vi njemu dali pismeno pravo propisano zakonom (i par sto kuna) da ode negdje gdje glavobolje ne vladaju?

Da li bi neka od Vaših dičnih predstavnica potpisala zakonsku klauzulu po kojoj ovo ne predstavlja preljub, nego savršeno oruđe za očuvanje braka?

Pitanja, sama pitanja!

Ne bismo li mi muškarci malo glasnije trebali progovoriti o ovomu?

P.S.

Upravo danas pogledah film „Gola istina“ gdje se u jednoj crtici zorno prikazuje pogubni utjecaj supruginog rastućeg uspjeha na suprugovu muškost. Rješenje se prikazalo u vidu „junačkog“ (naravno pismeno neodobrenog) poljupca te prebacivanje preko ramena i odnošenje oduševljene dame u poznatom smjeru..!

Kako bi ovo okarakterizirale ženske udruge?