Što bi rekli prosvjetari da od sutra zaštrajkaju poduzetnici?

Poduzetnik svako jutro u 8 sati putuje autom na posao. Sluša vijesti Radio Splita. Prva vijest je cirkularni štrajk. Poduzetniku cirkulacija divlja! Sa sjetom vraća misli na 01.07, 15.07, 01.08, 16.08, te 01.09; kada je istim putem išao na posao i slušao neke druge vijesti.

Danas poduzetnik radi nešto drugo. Na sami spomen cirkulara pada mu na pamet suluda ideja. Bira radio-postaju koja emitira glazbu. Gleda preko oka mobitel na desnom sjedalu. Jedva čeka crveno na semaforu. Radnja koju misli poduzeti je jako opasna i zabranjena. Stoga tipka na onih nekoliko obveznih crvenih svjetala do firme.

Prije no što saznate što je poduzetnik napravio na putu do firme, promislimo što bi radili prosvjetari da poduzetnici krenu u cirkular (pa u tri-četiri županije svaki dan stanu sa svojim poslovanjem – i ostave proračun bez puno milijuna kuna dnevno)…

Najprije bi se križali! Onda bi saslušali argumente. Shvatili bi da su i poduzetnici ljudi od krvi i mesa, te da i oni pate zbog nekih tamo problema. Prosvjetari bi bili empatični. Negdje tek na Koprivničko-križevačkoj županiji bi postavili pitanja „Pa zašto pobogu ti poduzetnici štrajkaju? Tko je to vidio? Kako su uspjeli organizirati štrajk kada ne postoji sindikat poduzetnika? Kako oni misle puniti proračun?“

Naposljetku bi sve stalo u dijagnozu „Poduzetnici nisu normalni“.
Tako bi to bilo kada bi štrajkali poduzetnici… Ali ne, poduzetnici nikada ne štrajkaju!

Poduzetnik je bio prije dvije godine u Rimu. Sjedio je za stolom u povećem društvu. U raspravi koja se dirala stanja u prosvjeti su učestvovale i dvije prosvjetarke. Bile su glasne. Nakon što ispucaše svoju seriju argumenata, prvog su replikanta načas zaustavile i rekle „Samo nemoj sada ti ponovno sa našim beneficijama!“ Čovjek je napravio što su željele. Tema je ipak (a koja druga ima kada su prosvjetari u pitanju) bila vezana uz teškoće ove profesije. Poduzetnik je osjetio potrebu da kaže nekoliko rečenica.

Damama se ispričao i rekao da neće govoriti o benefitima, nego isključivo o sebi. Napomenuo je kako do tog rujna u čitavoj godini ima odrađene sve radne dane osim dva puta po jedan dan kada je bio na putu, te kako je radio zadnjih 25 subota zaredom. Nije zaboravio dometnuti kako skoro svaku nedjelju ujutro provede u firmi, te piše ponude uz večernji TV-program.

Začudo, dame nisu našle za shodno da oponiraju poduzetnikovom izlaganju. Pokazale su empatiju.

Što je poduzetnik radio za trajanja crvenog svjetla na semaforu.

Računao je…Klik klik klik – u godini ima 52 tjedna, bez dva između Badnjaka i Sveta tri kralja, bez jednog za Uskrs, bez nekih 9-10 između 15.06. i 15.09 – klik klik klik – ostaje 40-tak tjedana. Škola počinje u 8h (odgovorni nastavnik zasigurno dođe u 07.30) i traje do max. 14h) – klik klik klik (čekaj do trećeg semafora) – to je dnevno do 6,5 sati „dobre ruke“ x 5 dana = 32,5 sata. Križanje Vukovarske i Dubrovačke – zeleno – čekaj poduzetniče! Crveno – klik klik klik – 32,5 sata x 40 tjedana = 1300 sati. Brzo – klik klik klik – ako prosvjetar ima 6.500 kuna neto plaću, to je godišnje 6.500 x 12 = 78.000 kn. Skoro će firma – klik klik klik – 78.000 kn : 1300 sati = 60 kn. Poduzetnik je zadovoljan!

Konačno zna koliko košta sat rada nastavnika!
Zna i da su u prošloj kalendarskoj godini radili cca 200 dana.

Prosvjetari želje pravednije i veće koeficijente, te samim tim veću plaću! To su uostalom tražili i lani.

Poduzetnik ih podržava u nastojanjima da svojim obiteljima omoguće bolji život.

Međutim, on ih uopće ne mora pitati zašto nisu štrajkali prije početka školske godine…
Naravno da neće štrajkati kada ne rade!

Poduzetnik je svjestan veličanstvenosti nastavničkog poziva. Stoga je 2010. napisao tekst za knjigu radnog naziva „Novi pogled na odgoj i obrazovanje – gledano očima laika“. Knjigu nije objavio ustrašen od riječi potencijalnog nakladnika (ovaj mu je rekao kako mora napraviti puste promocije, te živjeti sa svojim djelom – a to bi značilo još puno više obveza za nekoga tko godišnje ionako odradi nekih 3400 sati).

Kako bi poduzetnik drukčije mislio kada je ustvari i sam želio biti nastavnikom. Upisao je fakultet i nakon kratkog vremena odustao (svađa s matricama i teorijskom fizikom je bila jača od ljubavi prema katedri).

Danas ipak misli totalno drukčije od prosvjetara po svim pitanjima osim onoga koji prosvjetare najviše žulja, a to je plaća.

Poduzetnika žulja recimo činjenica po kojoj bi ubuduće nastavnici u svojstvu službene osobe imali pravo braniti se od svega onoga što smatraju napadom/nasiljem. Šamari će se tolerirati i južno od Međimurja… Istovremeno će nastavnička krema (na fakultetima) obarati istog studenta godinama – bez da ovaj može odgovoriti cipelarenjem na beskonačno nasilje od strane službene osobe.

Poduzetnik jako dobro zna napisati broj dvanaest tisuća dvjesto trideset i pet. Ovo nisu znali učenici srednje Pomorske škole u Splitu. To je bio samo jedan u moru primjera sa jako lošim znanjem matematike nakon provedene inspekcije… Novinari su kao mušice oblijetali nastavnike tražeći odgovor na pitanje “Što treba napraviti kako bi se ovi rezultati poboljšali?“ Poduzetnik se nije mogao načuditi – pitate one koji su doveli učenike do takvog neznanja.

Poduzetnik je kao i svi čuo kakvi su rezultati sa zadnje Državne mature.
Jesu li prosvjetari među sobom našli i prokazali krivce?

Ma jesu li prosvjetari ikada ukazali na neradnike, neznalice i nesposobnjakoviće u svojim redovima? Imaju li uopće pojma kolika bi korist za društvo bila od ostavljanja doma barem 10% „nastavnika“ (naravno uz punu plaću)?! Ma što ostaviti doma – treba im zabraniti da ikad više uđu u školu).?!

Poduzetnik nije osobito uspješan u svom poslu. Jako dobro zna da nije najbolji stručnjak ni u čemu što radi, te da u ovom društvu ima veliki broj ljudi koji bi njegov vlastiti posao mogli raditi puno bolje od njega.

Ali isto tako poduzetnik pita prosvjetare da li su oni tako svjesni svoje zamjenjivosti? Koja su to senzacionalna znanja koja ima prosječni nastavnik? Može li se njegov posao usporediti po kompliciranosti s poslom medicinara, policajca ili vojnika? Poduzetnik smatra da ne može.

Kada bi poduzetnik pregovarao u ime Vlade o zahtjevima prosvjetara (uz uvjet da ima potrebne ovlasti), ponudio bi ovima sljedeću pogodbu: „Mi Vama dajemo odmah postotak koji želite u trajanju do kraja ove školske godine, a onda plaću obaramo za dupli postotak ukoliko rezultati inspekcija/Državne mature ne budu znatno bolji nego protekle godine.

Što mislite da li bi prosvjetari pristali na ovo? Pa naravno da ne bi; prosvjetari samo žele veće koeficijente i uravnilovku koja traje li i traje!

Poduzetnik bi uložio neku kintu da može pokazati prosvjetarima koliko su zamjenjivi… Bez da posjeduje adekvatnu formalnu naobrazbu, ponudio bi okladu cijelom obrazovnom sustavu sa sljedećim propozicijama: poduzetnik će preuzeti jedno razredno odjeljenje završne godine osnovne škole (kamo sreće kada bi to bio 9. razred) i predavati im Hrvatski jezik i književnost; te se boriti protiv nasumično odabranog kvalificiranog nastavnika u nekom drugom odjeljenju.
Poduzetnik će se dijelom držati nastavnog programa a dijelom raditi po svom nahođenju. Suparnici imaju zadatak pisati detaljni hodogram o svakom odrađenom nastavnom satu.

Na kraju godine bi se ispitale sve kompetencije učenika iz predmetnog područja (znanje književnosti, poznavanje gramatike, čitanje, pisanje, pričanje priča…), te odredio pobjednik.

Ukoliko protivnik postigne bolje rezultate držeći se striktno nastavnog programa, poduzetnik će poduzeti sve moguće korake da se sustavu ispriča (sve do možebitnog samospaljivanja na Markovom trgu).

U oba ostala slučaja poduzetnik će uživati; i to u svojoj pobjedi, ili pak u dokazivanju jednom velikom (tromom, konzervativnom do bola) sustavu da je nemoćan bez nužnih promjena..!

Ali, poduzetnik je žalostan jer dobro zna da o svojim vlastitim promjenama na bolje prosvjetari neće ni zucnuti!

Oni govore samo o koeficijentima!

Povezane objave...

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

WP-Backgrounds by InoPlugs Web Design and Juwelier Schönmann