IZVADCI IZ NEOBJAVLJENE KNJIGE SA RADNIM NASLOVOM
„NOVI POGLED NA ODGOJ I OBRAZOVANJE – GLEDANO OČIMA LAIKA“
– pisano 2010. i 2011.
6. ŠTO JE SA SUSTAVOM VRIJEDNOSTI?
Teorije vezane uz ovaj pojam su brojne. Svatko ima neku svoju verziju…Rijetko se spominju krive vrijednosti kod odraslih, dočim su u pričama o djeci jako česte…
Držim da se svi Ustavi ovog svijeta baziraju na jednakosti..!
Suprotno ovome, djeca se sa nejednakošću susretnu čim postanu svjesna svijeta oko sebe.
Ne treba se čuditi kada od najmanjih nogu postaju „modelima“ svog okruženja…
Nose „markice“. Imaju najmodernije mobitele. Gledaju „fensi-šmensi“ emisije zajedno sa svojim roditeljima.
Oči su im „krvave od sapunica“!
Ako i ne dođu u priliku zavoliti nogomet, potencijalni su navijači „Borusije – Dortmund“ (žuto-crno)!
Već sam spominjao kako jako dobro znaju što je nasilje!
U njihovim očima zvijezde su „celebritiji“! Dobro si im znani pojmovi: „sponzoruše“ i „zlatna mladež“.
Ideal ljubavi predstavljaju veze manekenki i nogometaša.Pjevačice ulaze u veze sa tajkunima.
Na tezgi informacija veliku masu imaju priče o glamuroznim vjenjčanjima, preljubima, razvodima…
Obični (pa makar najbolji) radnici nemaju nikakve šanse dobiti pažnju koju zaslužuju. Poduzetnici
(pa kako „mali“ bili) ne smiju na televiziji niukom slučaju spomenuti svoju tvrtku, zato što je to reklama.
Nasuprot njima; glazbenici, ostali estradni umjetnici ili kazalištarci naveliko (naravno, pitani od strane voditelja) reklamiraju svoje koncerte, nastupe, turneje! Kupovina jahte od strane vrhunskog sportaša dobiva pozornost sličnu osvajanju olimpijske medalje.
Kako djeca iz ovakvog okruženja mogu u zrelost odnijeti pravi odnos prema životnim vrijednostima?
7. OTUĐENJE
Mario Mihaljević; književnik i novinar je napisao otprilike ovako: Milijuni ljudi se zaklinju u Isusa Krista.
Što bi se dogodilo kada bi on danas prošetao našim ulicama? Kakvi komentare bismo čuli..?
Prljav, zapušten, neradnik…! Pogledaj ga na što liči!
Ne mogu a da se ne upitam: “Koliko bi ga ljudi danas bilo spremno primiti u kuću; okrijepiti ga, ugrijati, pružiti mu udobnu postelju?”
Danas uglavnom živimo po gradovima. Svatko vodi svoj život. Ljudi se panično zaključavaju. Djecu vode
u školu i iz škole. Jako dobro se drži izreka: Neka susjedu crkne krava! U goste se ne ide nenajavljen. Komunikacijom „drmaju“ elektroničke naprave.
Kada nekome pozvoniš na vrata; unutra se roje mnoga pitanja… Tko je sada? Zašto me smeta? Zašto su vrata dolje otključana? Zašto nije pozvonio na parlafon? Bilo bi dobro da ga vidim prije no što mu otvorim vrata? Kako bi nam sada dobro došla “špijunka”? Da to nije onaj kriminalac…?
Ponekad poželim riješiti poslovni problem zamolbom da odsutni vlasnici stanova ostave ključeve svojim susjedima. Najčešći odgovori su tipa: „Ne pada mi na pamet!“, ili možda: „Jeste li vi ludi!?“
Jedan moj poznanik je devedesetih posjetio malo mjestu u sjevernom dijelu Norveške. Bio je gost starcu koji je u 2. svjetskom ratu primio u zbijeg njegovog djeda. Na odlasku; već je sjeo u automobil kada ga je domaćin pozvao da još jednom dođe do kuće i pokazao mu mjesto iznad vrata gdje drži ključ.
Svoju gestu je pospješio riječima: „Da znaš gdje stoji ključ, za slučaj da te nanese put, a ja nisam kod kuće.“
Pitam se, da li se svijet toliko promijenio u petnaestak godina; ili smo mi veće žrtve globalnih kretanja od ruralnog dijela Norveške? Također, ne znam kako je na našim selima, ali za gradske (splitske) okolnosti sam pravi ekspert.
Svjedok sam velikoj količini strahova na malom prostoru…
8. PRIČA O KOLEKTIVNOM STRAHU
Prije neki dan je u Splitu u dječjoj igraonici smrtno stradao 5-godišnji dječak.
Mediji su obavijestili javnost o ovom događaju.
Kao i svaki put, nakon što prime medijske informacije; u primozgu građana ostaju pitanja: Zašto? Ne bi li takvo mjesto trebalo biti apsolutno sigurno? Pa je li moguće da osoblje nije gledalo, vidjelo? Informacije kolaju među ljudima… To potraje koji dan. Na kraju se donosi zaključak: neću više dijete voditi u igraonicu!
Kako žene reagiraju na pojavu „manijaka“ u njihovoj sredini? Naravno, kolektivnim strahom!
Kada mediji objave da je neko dijete ugrizao pas (znate, psi tisućljećima grizu); rezultanta je u priči obrnjicama, uzicama, „getoima“ za pse. Toliko se ide daleko, da se spominju eutanazije, zabrane, iskorijenjivanja pasa..
Ili kada nekoga ugrize zmija… Broj posjetitelja prirode se umanji nevjerovatnom brzinom.
Koliko su svi ti strahovi realni? Koliko ljudi uopće mogu pojmiti realnost neke opasnosti?
Neki ljudi žive okruženi zmijama. Ne svojom voljom. Jednostavno su se rodili na mjestu gdje „caruju“ kraljevske kobre… I što će sada napraviti? Preseliti se? Naravno da neće..!
Jedino što im preostaje je da svoju djecu upute u to kako će se ponašati sa: zmijama, psima, mačkama, u prometu, u igraonicama, na ulici…
Pametni će realno pričati o realnim opasnostima. Glupi će nerealno “baljezgati” o istim realnim opasnostima.
Krajnji učinak se vidi u količini “kolektivnog straha”. Kod mudrih i dobro organiziranih naroda je kolektivni strah sveden na najmanju moguću mjeru.
Fantastičnim načinom su nam to pokazali japanci,nakon katastrofe koja ih je nedavno zadesila…
U priči o strahovima, kao i u onoj o opasnostima, životinje zauzimaju bitnu ulogu.
Već godinama tvrdim da najopasnija “životinja” na svijetu nije ona na četiri noge, pa ni na dvije; već na dva kotača. Radi se o skuterima, mopedima, motorciklima, “jurilicama”, “pilama” ili kako ih sve ne zovu…
Pošto je ljubav prema vozilima na dva kotača prirođena djeci i mladim ljudima, roditelji moraju intenzivno promišljati kakav stav zauzeti kada priče o vožnji, kupovini ili pak vozačkom ispitu “dođu na tapet”….
Zanimljivo je da se po ovoj; najvećoj od svih opasnosti ne stvara atmosfera kolektivnog straha. Događa se druga zanimljiva pojava:
Prometne nesreće sa tragičnim posljedicama (vrlo često su žrtve mladi vozači) izazivaju drugu vrstu pozornosti.
“Napadaju” nas iz crnih kronika. Nailaze na veliki interes javnosti. Ista se „hrani tuđom nesrećom“!
Ukoliko se na sljedećoj stranici nekih novina kakvim čudom nađe vijest o tvrtki koja je zaposlila stotinu radnika; biti će ispraćena sa mnogo manjom zainteresiranošću…
Naravno da je tome tako u vremenu kakvo danas živimo…
9. ZAŠTO SVE OVO PIŠEM?
Zasigurno se pitate kakve sve ovo ima veze sa školom?
Možda nikakve; osim što u moje vrijeme o niti jednoj od ovih tema nismo progovarali u školi!
A mnogim pripadnicima našeg društva bi u životu strašno puno značio pravi sud o istima!
Možda bi to bio odgovor na jedno veličanstveno: Zašto??.
Zašto se ove pojave događaju? Koji su uzroci?
Uvijek i svuda smo spremni kritizirati, iznositi svoja mišljenja, tračati o događajima. Obožavamo priče o posljedicama. Izbjegavamo one o razlozima!
Pitam se već dugo vremena kako objasniti sve ovo? Što učiniti da djeca rastu u zdravom okruženju?
Kako smanjiti kolektivni strah? Na koji način smanjiti nasilje među djecom i nad djecom?
Kako djeci proširiti vidike? Kako ih na najbolji način socijalizirati? Što učiniti da sutra budu odgovorni članovi društva? Postoji li put koji će ih dovesti do bolje obrazovanih ljudi; do jačih stručnjaka?
Moraju li ljudi biti baš toliko ovisni (o nikotinu, alkoholu, kocki, drogama)? Moraju li djeca patiti od naših strahova?
Kako promicati prave vrijednosti?
Ne bih želio da moje dijete bude: asocijalno, neobrazovano, ovisnik, nezaposleno, zlostavljač ili žrtva zlostavljanja, propalica, stari momak ili stara cura…
S obzirom da su se neke stare vrijednosti (a mnogi će reći da su se djeca prije bolje odgajala) izgubile ili promijenile; izgubili smo uporište u nekadašnjim načinima.
Moramo izmisliti nove!
Prije nešto manje od dva mjeseca sam bio poslom kod jedne obitelji.
Slučajno sam došao u nezgodnom; ali jako svečanom trenutku.
Ponosni roditelji su bili spremni da netom izađu i prvorođenog sina odvedu prvi dan u školu…
17. SPOMEN NA “TEORIJU UROTE”
Počesto dolazim u kontakt sa ljudima kojima je sve u urotama.
Kažu mi da je Domovinski rat bio zbog toga što su tako htjeli „Ameri“; globalnu krizu su „namjestili“ Židovi, Srbija će skupa s nama u EU jer tako kažu Englezi…
Što pričaju o djeci? Pa, recimo da su uvjereni kako netko namjerno “zaglupljuje” djecu, da bi od njih napravio poslušnike. Govore da i ja sam znam kako je sa neukima lakše manipulirati.
Ne vjerujem u teoriju urote u ovom slučaju. Nadam se da ne postoji takva nadnaravna sila..!
Tko bi se onda mogao boriti..?
Mislim da je stvar u uljuljanosti, uhljebljenju i netalasanju. Ufam se u ljudsku dobrotu…
Ova moja teorija je totalno suprotna teoriji urote, jer smjera dati djeci sva znanja jednog društva.
Kroz sudjelovanje široke populacije treba vršiti stalnu brigu za tuđu djecu! Urote zasigurno negdje postoje.
Kao najnevinija bića, djeca moraju biti pošteđena ove grozote!
21. NEDISCIPLINA I NASILJE U ŠKOLI
U petom razredu se već mogu prepoznati nedisciplinirani učenici…
Današnje se nastavno osoblje žali na činjenicu da su im promjenama zakona “vezane ruke” u provođenju discipline. Mogućnosti za kažnjavanje su drastično smanjene.
Zakon štiti prava djeteta. Roditelji su produžena ruka zakona, i rijetko će danas “držati stranu” nastavniku. Davno su prošla vremena sa izjavama tipa: “Batina je iz raja izašla!” i “Slobodno ga udarite profesore!”
Danas se djecu viktimizira do besvijesti, i brani u svakoj situaciji.
Gubitak godine je katastrofa nad katastrofama, a izbacivanje iz škole “nemoguća misija”. Trguje se kriterijima. Bolje ocjene se „zahtijevaju“! Prisutna je inflacija (nezasluženih) petica. Odlikaši su u većini.
S obzirom na nemogućnost kvalitetnog djelovanja u smislu kažnjavanja; ne postoje instrumenti koji će “sasjeći problem u korijenu”.
Ovdje je očit utjecaj našeg današnjeg sociološkog trenutka…
Pitam se kakvi su ljudi u stvari naši nastavnici..? Oni su prije svega prosječni članovi ovog društva…
Nekada su bili dobri učenici (vjerovatno disciplirani do vrhunaca). Završili su fakultet. Diplomom su nagrađeni za veliki trud. Imali su sreću da nađu posao. Sva ova dostignuća donijela je dobrota, i kvalitetan rad.
Da skratim; među njima je veliki broj „štrebera“… Kako će takvi održavati disciplinu?
Upravo u ovoj knjizi se kroz čitanje između redova provlači „životni“ odgoj „otpornog medvjeda“; koji je prošao i zakone ulice. Takvom nitko u razredu neće „ni trepnuti“.
Za kažnjavanje neće biti potrebe.
Ovdje su nastavnice u startu u slabijem položaju. Divim se onim ženama koje imaju tu komponentu „medvjedice“, i koje su spremne na sve.
U ovom dobu djecu moraju intenzivno promatrati pedagozi i psiholozi…
Prije desetak godina sam čuo sljedeću priču:
U Kanadi je posao pri srednjoj školi dobila mlada psihologinja. Primjetila je sljedeće pojave: veliku učestalost nasilja među djecom, nedisciplinu i otklon prema profesorima, te skonost mladih vozača među učenicima da divljaju u prometu. Također, u jednoj anketi o strahovima među djecom je otkrila da se djeca najviše boje zmija (u Kanadi ih skoro i nema u prirodi).
Poduzela je sljedeće korake:
1. U školu je donešen boksački ring. Predložila je da se razmirice rješavaju u boksačkim rukavicama i sa zaštitnim kacigama; a sve u okviru fair-playa (plemenite vještine). Postavljena je lista izazivača; i oni koji su imali želju da se obračunaju sa istomišljenicima su mogli uputiti izazov. Izazvani su mogli biti i profesori. U ovom slučaju je dogovoreno da profesori mogu prihvatiti izazov, ali nije viteški poslije meča tužiti profesora ili učenika. Ispočetka su svi zazirali od ovog načina rješavanja razmirica, ali onda je lagano počelo. Mučki i kukavički napadi su prepustili mjesto viteškoj borbi. Nasilje u hodnicima se drastično smanjilo.
2. Počela je voditi učenike na auto-otpade. Tamo bi posudila automobil koji je u voznom stanju; posjela ove, naredila im da se vežu sigurnosnim pojasevima, i malom brzinom udarala u zid. Željela je pokazati djeci što se može dogoditi kada divljaju u prometu; samo u mnogo težem obliku no što je ovaj na otpadu.
3. U školu je u toplom vremenskom periodu dovela ljude koji za kućne ljubimce imaju zmije. Djeca su upoznata sa karakteristikama vrsta zmija koje su im prezentirane. Prvih par dana su zmije bivale zaobilažene u velikom luku. Onda su im se učenici počeli približavati. Na kraju su se igrali u parku, bez ikakvog straha.
Kada djeca izađu iz učionica, počinje borba za prevlast na hodnicima i oko škole… Svi su svjesni da im to ponašanje van razreda donosi neko mjesto u zamišljenoj hijerarhiji.
Pošto živimo u vremenu u kojem znanje i učenje u kombinaciji sa uzornim ponašanjem donosi „nula bodova“, poželjno je da se za iste izbori na drugi način.
Upoznata sa nasiljem (poglavito kroz medije) već od najranijeg djetinjstva, djeca istom pribjegavaju kako bi se izborila za svoje „mjesto pod suncem“.Ono što će u petom razredu početi kao „nevina“ zabava, kasnije može eskalirati u strašne stvari, i obilježiti čitave živote.
Nasilje u školi postoji oduvijek. Vjerovatno je prije par stotina godina negdje netko nekome skinuo kapu sa glave. Promatrači su se smijali. Žrtva je pogledala napadača, i ukoliko ovaj nije bio mnogo veći, uslijedio je obračun. U suprotnom se žrtva povukla. Tako je počelo..!
Kroz stoljeća su se isprofilirali postupci, metode, perfidnost i stupanj okrutnosti. A kroz milenije se vidi kako se mlade životinje igraju… Igrom! Ali, borbenom igrom. Tjelesnim nadjačavanjem. Njihovom varijantom nasilja u školi. Tako stvore hijerarhiju.
Imao sam sreću. Nikada nisam osjetio što je to nasilje… Ako ga je i bilo, ne osjećam nikakve posljedice. Nisam bio nasilan…Tuča je naravno bilo; ali to ne držim nikakvim problemom…
Nasilje u školi se ne može iskorijeniti. Ni nulta stopa tolerancije to ne može. Može se smanjiti, ukoliko se prepoznaju potencijalni nasilnici i potencijalne žrtve; te se radi na njihovom odgoju.
Ponovno se vraćam pedagozima i psiholozima.
Oni su i do sada morali znati koga imaju u školi, provodeći anketna istraživanja.
Dovoljno je da im učenici anonimno odgovore na sljedeća pitanja: Koga se bojite; i zašto?
Koga biste najradije udarili; i zašto?
Ispočetka bi bilo teško izvući kvalitetne odgovore, ali svaki početak je težak…
Pratim koliko sam u mogućnosti javnu raspravu na ovu temu… Svi napisi, izlaganja, elaborati, zakoni… govore o nasilnicima!
Na jednoj tribini o nasilju među mladima sam čuo krasno izlaganje djelatnika MUP-a RH koji se bavi ovom problematikom. Govorio je o koracima koji bi trebali biti napravljeni da se nasilje smanji.
Jedan od bitnih koraka kaže: “Kako odgojiti nenasilnika!?”
Upitao sam ga zašto se ne spominje korak “Kako ne odgojiti žrtvu?!”
Želim napisati ponešto o žrtvama… Imaju moje beskrajno suosjećanje!
Pitam se, međutim: Zašto? Zašto su ti ljudi ustvari žrtve?
Duboko sam uvjeren da imaju nešto u svom ponašanju, izgledu, karakteru; nešto što ih određuje žrtvama? Jednostavno, ti ljudi znaju privući „pizdariju“. Možda ne naprave ništa što bi bio povod… ali su prema gore navedenom iz anketnog pitanja ljudi koje biste narjadije „zviznuli“. Upoznao sam nekolicinu takvih ljudi.
Sa nekima sam se i družio; izlazio… Uvijek su bili na rubu da ih netko napadne.
Možda imaju nešto u položaju ramena, pogledu, ne znaju se suzdržati od komentara; šta ti ga ja znam?
Bilo kako bilo, svi oni koji su potencijalne žrtve, a proveli su nužno vrijeme na ulici; bili su prisiljeni da se nauče braniti. Za takve se ne bojim. Bojim se za one koji se odgajaju na fejsbuku i Big brotheru, i koje mama i tata vode u školu u petom razredu…
Ti su jadni ljudi prije i iznad svega žrtve sustava, koji nije odreagirao kao treba! Pitam se: odreagira li sustav ikada kako treba?
A dolazi vrijeme sa još većim problemima..!
28. PRIČA O STRASTI
Fasciniran sam strašću! Uostalom, što bi me drugo natjeralo da pišem dok mi se noge smrzavaju..?
Zamislite se! Nije li strast upravo ono što pokreće čovječanstvo?!
Možda vam pred oči dođu ljudi kojima su oči svijetlile, oblilo ih je rumenilo, vidjeli ste ih zajapurenim kao u nekom kvazi orgazmu. Bili su spremni uvući vam se pod kožu kako bi na vas prenijeli ono što obožavaju.
Nisu vam dali da umaknete… „Satrali“ su vas..!
Ako volite nogomet; svjesni ste da oni vrhunski od toga imaju ogromnu korist, a vama preostaje samo strast.
Da li ste pozvani da komentirate, kritizirate, predlažete..? Jeste! Baš zbog strasti. Kaže se da kod nas u Hrvatskoj (a valjda je tako i drugdje) ima izbornika koliko i stanovnika. Pa kako bi netko samo iz strasti mogao biti izbornik. Lako! Vjerujte mi, i uspješno. Struka bi rekla da je to nemoguće, neizvedivo; da nemate pojma.
Takvu su priču zasigurno“slagali” i Gilbertu Kaplanu.
Radi se o poslovnom čovjeku koji je obožavao „Drugu simfoniju“ Gustava Mahlera. Poželio je ravnati izvedbom toga djela, koje traje osamdeset minuta, a izvodi ga simfonijski orkestar sa pjevačkim zborom
i dvoje vokalnih solista. Iako bez formalnog glazbenog obrazovanja, uspio je. Kritičari su tvrdili da Kaplan može ravnati samo jednim orkestrom. Razuvjerio ih je. Danas putuje po svijetu i ravna najpoznatijim svjetskim orkestrima u izvedbi ovog djela. Postao je glavni svjetski autoritet na području stvaralaštva Gustava Mahlera.
To je strast!
Dok sam bio radio-amater, postojala su dostignuća o kojima smo mi klinci sanjali. Takmičili smo se. Postizali smo kakve-takve rezultate. Pričali smo o onim najboljima. Često nam je na tapetu bio neki rus Zelenov.
Čovjek je držao sve svjetske rekorde u brzini primanja i kucanja telegrafije (Morseove abecede). Čuo sam da nije bio profesionalac… Starije kolege sam jednom upitao zašto rekorder nije netko od profesionalaca (pomorskih radiotelegrafista, vojnika…)? Odgovor je bio jednostavan: Šta ti pada na pamet?! Ne bi mu mogli vode donijeti! Njima je to posao; njemu je strast!“
Neka područja ljudske djelatnosti od davnih dana ne dozvoljavaju da ih “gura” strast.
Možda razlog leži u činjenici što su od svoje pojave na pijedestalu moći, glamoura ili cehovske začahurenosti;
i ne podliježu kvalitetnoj kritici društva.
Nije li se uvijek govorilo kako su u selu najznačajniji ljudi: učitelj, liječnik i svećenik. Pridodamo li im i pravnike (suce, odvjetnike), te činovnike; dobit ćemo povijesnu stručnu elitu!
Logično su čast da dođu među odabrane dobivala djeca sa srećom da imaju roditelje imućne i k tome vizionare; koji su im plaćali najbolje škole. Makar pravi “tukci”, ovi su se upornošću i radom izborili za diplomu.
Istovremeno, oni sa genijalnim predispozicijama a pritom siromašni su bili prisiljeni “ostati na selu”…!
Svijet liječnika, odvjetnika, sudaca i profesora je dijelom i iz ovih razloga tema filmova, romana, sapunica…
Nasuprot gore navedenim, tehnološke i naročito umjetničke struke podliježu svim vrstama kritika, i velikoj konkurenciji ostrašćenih hobista.
Tako doktor informatičkih znanosti može biti u opasnosti da ga detronizira klinac koji “rastura”, ili naturščik može odigrati rolu za „Oskara“, pored deset akademskih glumaca.
Često pričam o dvojici genijalaca:
Najprije o fascinantnoj životnoj priči pokojnog prof.dr. Žarka Dolinara.
Život je posvetio četirima vrhunskim dostignućima: sportaša – stolnotenisača (prvog našeg svjetskog prvaka), znanstvenika svjetskog glasa (posjedovao je tri doktorata), predavača koji je 40 godina predavao najteže predmete iz područja veterine, medicine i stomatologije; te naposlijetku ostrašćenog hobiste.
Kod njega me najviše fascinira strast prema znanju i novim „svjetovima“ u kombinaciji sa kritičkim promišljanjem; a koji nisu ubili dječački duh.
U drugom me slučaju miks strasti i struke koji rezultira stvaranjem genijalnih djela naučio da i danas nakon odgledane vrhunske TV-emisije aplaudiram…
…a prvi put sam sir Davidu Attenboroughu aplaudirao prije petnaestak godina, odgledavši jednog od njegovih (BBC-jevih) dokumentaraca o prirodi.
Na početku je emisije sir David u krupnom planu u nekoj šumi. Sjedi na travi i izgovara uvodnih par rečenica.
Rekao je i: „Nalazimo se u Kongu.“Kada je snimatelj raširio kadar, dalo se primjetiti kako je autor
udobno smješten u društvu dvadesetak gorila…
Tih sat vremena; a i ostalih dvadesetak sati njegovih emisija sam odgledao kao u transu.
Zadnji dokumentarac (o sisavcima, točnije rečeno čovjekolikim majmunima i čovjeku) završio je rečenicom:
„Ljudska vrsta je tisućljećima kontrolirala prirodu u svrhu očuvanja vlastite populacije, a sada je došlo vrijeme da mora kontrolirati vlastitu populaciju u svrhu očuvanja prirode“
Da ste samo vidjeli moj „standing ovation“..!
Zamišljam se sa čarobnim štapićem u rukama, kako dovodim ovakve ljude u razred da pričaju učenicima o svom životu; i onda poskrivećki promatram sa strane kako se prenosi strast…
Ima li išta ljepše od profesije i strasti na istom mjestu?
Postoje li društvu korisniji ljudi od stručnjaka?
29. „STRUKA“
Nije slučajno da naslov poglavlja ima navodnike. Stručnjaci su svuda oko nas. I „stručnjaci naravno“!
Ovo je priča o školi. A školu su izmislili, zamislili i osmislili stručnjaci. Ili ovi drugi; kako vam drago.
Nitko u procesu osmišljavanja oblika školovanja i nastavnih programa nije tu odgovornu zadaću dobio bez da posjeduje diplomu, titulu. Ministri prosvjete su redom sveučilišni profesori, stručnjaci svjetskog glasa itd.
Državni tajnici su iz struke. Dekani fakulteta i ravnatelji škola su profesori…
Uče nas kvalificirani učitelji, nastavnici i profesori. Njima sufliraju kvalificirani pedagozi, psiholozi i defektolozi…
U nemalom broju slučajeva sam čuo opasku kako je od osamostaljenja Hrvatske najbolja ministrica prosvjete bila Ljilja Vokić. Zanimljivo, najbolja nije jedina od svih sveučilišni profesor.
Izgleda da to nije slučajno. Problemi školstva se rješavaju od temelja. Od osnovne škole. Bojim se da ministri tipa fakultetskog profesora ne razbijaju mnogo glavu sa osnovcima. “Znanost” će nas izvući. „
Struka“ i „stručnjaci“.
Krov! Prelijepi krov! Na klimavom temelju..!
Jednom je netko rekao: ministarstvo financija najboljem studentu ekonomije, pravosuđa najboljem studentu prava, zdravstva najboljem studentu medicine… Upitao sam ga: „Da li biste dali najboljem studentu vojne akademije da Vas vodi u ratu? … (Ili biste svoj život radije povjerili jednom iskusnom starom naredniku?)“
Nisam dobio odgovor.
Danas je moderno da rasprave o svim problemima (pa tako i u školstvu) „garniraju“ teze sa mladim, školovanim i stručnim ljudima koji bi mogli biti „naši spasitelji“.
Ma to je istina. Mogli bi, da su završili školu u nekom drugačijem školstvu.
Već sam pisao da i ja posjedujem i diplomu i titulu. Elektroničar za računsku tehniku! Ne radi se o fakultetskoj diplomi, ali valjda i ona srednjoškolska nečemu vrijedi. Doduše, nisam još nikoga vidio da je istu uokvirio i objesio na zid…
Zašto bih je i objesio kad sam se u prethodnom poglavlju proglasio „stručnjakom“,
Unatoč ovome, držim da bih mogao sa sigurnošću među učenicima prepoznati onoga tko ima „žicu“ za elektroniku. Od takvoga se materijala može napraviti pravi stručnjak; naravno, ukoliko je u rukama također stručnjaka!
Meni vam je sve u nogometu. Uostalom, kroz njega i kroz ljubav (seks) se mogu objasniti brojne pojave u društvu; a da bude šaljivo i zanimljivo, i još k tome razumljivo.
Tko igra za nogometnu reprezentaciju? Relativno najboljih jedanaest igrača koje ima jedna država.
Baza je apsolutno široka, popularnost među klincima nevjerovatna, želja da se dođe u visine zavidna.
Uz toliku bazu i toliku motivaciju moguće je provesti kvalitetnu selekciju. Kroz godine se iskristaliziraju najbolji.
Što je od ovoga primijenjeno(ivo) u školstvu?
Naše je školstvo naš proizvod. Stanje u istom je preslika stanja u društvu.
Moju teoriju o školstvu u stvarnost može pretvoriti samo dobro organiziran sustav.
Taj će se sustav kroz godine koje slijede boriti protiv još jedne hrvatsko- tranzicijske specijalnosti: činjenice da iz našeg života ne želimo skinuti ove sporne navodnike.
Kakve poslove u životu priželjkujemo? Kojim smo znanjima spremni ovladati? Naime, vrlo često nas se spominje u kontekstu sobara i konobara… Posjedujemo panične porive prema bavljenju jednostavnim poslovima, za koja se ne traže nikakva specijalistička znanja.
36. SEKSUALNO OBRAZOVANJE
Prije no što sam počeo pratiti ovu temu, mislio sam da o seksu znam sve…
Koji će “klinac mlatimudanu“ od 40 i kusur godina seksualno obrazovanje.
Informacije koje su se iznijeli kroz obradu teme su me u potpunosti razuvjerile. Postoji toliko toga što čovjek o seksu mora znati, a nema pojma. Pamtim nekih 35 godina. Svo to vrijeme netko i negdje spominje Seksualno obrazovanje. Zapanjujuća je činjenica da je postojalo kao predmet u školama još kad je moj otac bio učenik, a danas ga nema nigdje.
Radi li se o tabu temi? Bojimo li se krivog učenja? Nastojimo li izbjeći prijepor sa crkvom?
U zadnjih par godina su se pojavila dva programa između kojih se društvo moralo odlučiti.
Koliko mi je poznato, odluka još nije pala. Nevjerovatno licemjerstvo…
Nadležni i danas prepostavljaju strah od „krivog“ učenja strahu od nikakvog. Nije mi jasno!
Zar nije bolje da postoji bilo kakvi program od nikakvog? Programi hrvatskog, matematike, fizike itd. su i do sada mogli biti katastrofalni; ali nikome nije palo na pamet da ih zbog toga „izbaci“…
Pristup ovoj tematici treba iznad svega biti ljudski, human, socijalan…
Ponovno se vraćam na dostupnost informacija… Imamo li pravo djeci uskratiti znanja?
Ili se bojimo da će, dobiju li SVE informacije krenuti krivim putem.?
Naravno da sam uvjerenja da neće! Sa svim informacijama će moći pametno izabrati…
Oni koji nemaju prave informacije ili nisu imali sreće sa kvalitetnim odgojem imaju mnogo više mogućnosti da zastrane…Takvi nam nažalost pune stranice “Crnih kronika”!
37. SEKSUALNI DELIKTI I HOMOFOBIJA
U četvrtom poglavlju sam kratko pisao o jednom seksualnom deliktu; pedofiliji.
Ovdje želim progovoriti o: voajerizmu, egzibicionizmu, napadima manijaka, pokušajima silovanja I silovanjima; pa sve do ubojstava…
Također ću se dotaknuti i otpora društva prema alternativnim seksualnim skupinama.
Podloga seksualnim deliktima je zasigurno iznad svega neprilagođenost okolini. Najčešće ih rade psihički bolesnici. Ukoliko se bolesti ne dijagnosticiraju u nastanku; i na pravi način ne progovara o pojavnostima vezanim uz te bolesti, otvara se put deliktima.
Među manjim seksualnim prijestupnicima su voajeri ili egzibicionisti koji ne moraju biti nasilni; ali izazivaju histeričan strah svojom pojavom. Bio sam slušateljem mnogih priča na ovu temu.
Nasuprot ovim varijantama postoje mnogo teže… jer su u pitanju ljudske sudbine i životi.
Promotrimo jedan slučaj:
Prije par godina, u Trilju je nestala Kristina Šušnjara. Nakon nekoliko dana potrage, mlada je djevojka nađena mrtva. Bila je oteta, silovana i naposlijetku svirepo ubijena.Počinitelj je ubrzo pronađen.
Osuđen je na dugogodišnju zatvorsku kaznu. Otprije nije bio poznat policiji. Njegovi poznanici su opisivali normalnog mladića…
Nisam siguran da je ova interpretacija ispravna. Događaj opisujem po sijećanju.
Navedeni slučaj dosta sliči na otmicu i ubojstvo Anđele Bešlić u Sinju koji se dogodio ranije…
Znači, imamo dva slična slučaja u kratkom vremenskom periodu u istom kraju…
Radi se o malim sredinama; podosta konzervativnim. Žrtve i počinitelji su produkt sličnih kriterija u odgoju.
U Triljskom slučaju su se poznavali odprije.Djevojka je tražila način da se preveze iz Trilja u Sinj.
Na mostu u Trilju se zaustavio automobil koji je vozio njen poznanik.
Vjerovatno je to bilo razlogom što je ušla… Što se zatim događalo, a prethodilo je stravičnom zločinu nije mi poznato… Ne znam da li su istražitelji ili pravosudni organi saznali pravu istinu…
Pokušavam shvatiti…
Što čovjeka može nagnati da oduzme nečiji život na tako svirepi način? Ne postoji opravdanje!
Zanima me razlog..!
Konzervativna sredina…
Pokušavam u glavi složiti razliku situacija koje se mogu izroditi iz istih polazišnih točaka u konzevativnoj i liberalnoj sredini. Naravno da me razmišljanja odmah vode prema uticaju odgoja i obrazovanja
na ovakve pojave. Siguran sam da se učenjem o stvarnim osobinama muškaraca i žena rizik za ponavljanjem ovakvih događaja bitno smanjuje.
Kao muškarac, razumijem frustracije koje se stvaraju u glavama mladića. Hormoni divljaju, prepuni testosterona; a nailaze na nerazumijevanje suprotnog spola. Društvo ih ničemu nije naučilo…
One žele biti voljene. Žele biti primjećene u okolini. Uživaju privlačiti poglede. Na iskazivanje tjelesnosti reagiraju burno; nerijetko histerično… Majke su ih učile kako biti smjerne; kako sačuvati dignitet „dobre cure“.
Tu se stalo..!
Uvuče li se u priču alkohol, droga, ruganje, frustracije; dobivamo tempiranu bombu!
Jadna je Kristina ušla u njegov automobil…
Zar to nije trebala biti prigoda da se malo bolje upoznaju..? On se trebao postaviti zaštitnički. Možda je to bio način da “dopre” do nje, da joj se proba “uvući pod kožu”. I „kupiti“ neki drugi susret… Dovesti je do njenog cilja. Pozvati je na kavu… Nadati se zahvalnom poljupcu u obraz…
Ako je pak dobio svakom muškarcu dobro poznato „NE!“; na tom je trebalo i ostati. Negativan odgovor je mogao biti umotan u celofan u vidu lijepe rečenice: „Hvala ti na ponudi, drago mi je da ti se sviđam, ali ne bih
(gledam nekog drugog, moje srce pripada drugom i šta ti ga ja znam…).“ Njegovo: „Hvala tebi šta si mi namirisala auto, i uljepšala ovu vožnju.“ bi zasigurno izazvao smješak na njenom licu, te bilo prava podloga
za lijepe riječi o njemu upućene brojnim prijateljicama… Ako bi se desila neka opetovana vožnja, šanse za kavu bi mu drastično porasle…
Tako bi to otprilike trebalo izgledati… kada bi mladi ljudi bili naučeni!
Moja me cjelokupna razmišljanja vode prema snu po kojem će se pravilnim razvojem intra te interpersonalne inteligencije svakog pojedinca smanjiti svi oblici agresija; a tako i seksualne devijacije
povezane sa agresijama.
Tada ćemo između ostalog lakše prihvaćati homoseksualce i lezbijke; a shodno tome i njihove (istospolne) veze. Učenjem snošljivosti ćemo utišati želju za „linčom“ onih koji nisu kao mi…
Na najbolji način ćemo preventivom sprječavati napade na „drukčije“ (sjetimo se Luke Ritza).
Ove ćemo pak učiti kako da opstanu u ovakvom svijetu.
39. STARI MOMCI I STARE CURE
Posljednjih godina sam na televiziji vidio nekolicinu priloga koji prikazuju neoženjene muškarce na hrvatskom selu. Njihov broj je popriličan. Progovaraju o uzrocima samoće…
Kao potencijalno rješenje nudi se uvoz nevjesta iz stranih zemalja.Znači li to da su domaći momci izgubili nadu u sreću sa domaćim curama? Nitko ne govori o „uvozu“ domaćih nevjesta.
Što to imaju strane cure? Zašto su bolje ukrajinke, ruskinje, moldavke..? Da li je u odgovor u jednostavnosti?
U drukčijem poimanju života?
Čovjek koji je u više navrata posjetio bivši Sovjetski Savez mi je kroz priču potvrdio postojanje bitnih razlika. Tamo su po njemu žene znatno jednostavnije.
Može li se i kod nas komplicirana materija pojednostavniti? Nije mi poznato zbog čega se nikada ne spominje uvoz mladoženja..? Pa valjda bi i stare cure mogle reći što nedostaje domaćim momcima…
U korijenu odgovora na sva ova pitanja nalazi se odgoj. Ova tema se nalazi na rubu društvenih interesa.
O uzrocima se javno ne govori… Političarima ne donosi izborne poene…
…A stoji činjenica da bi društvo svekolikim angažmanom moglo usrećiti ove ljude; ukoliko sami misle da bi ih zasnivanje vlastite obitelji usrećilo.Vjerujem da je želja starih momaka i cura da nađu nekoga ogromna.
Pitanje je u kolikoj su mjeri u svrhu toga uzvišenoga cilja spremni promijeniti vlastiti život? Na koje sve kompromise pristaju? Šta misle o načinu na koji su odgojeni?
45. DA JE SADA 80 – I NEKA ILI 90 – I NEKA…
Cure bi nastavile svojim logičnim putem…
Momci bi krenuli na još logičniji put. Čekala bi ih vojska! Ne, niukom slučaju u meni nema ništa militantno..!
Samo žalim za onim vremenima kada se iz patika klinca ulijetalo u cipele muškarca.
To su bila vremena kada su se obvezno puštali brkovi…
Sa točno osamnaest i po godina sam otišao… i prvi put došao kući nakon devet mjeseci.
A sa petnaest i po otiđoh na Radnu akciju. Dvadeset osam dana spavanja po šest sati, ustajanja u četiri ujutro,
i nevjerovatan (da baš istinski nevjerovatan) rad.
Što imamo danas? Sve više gledamo oko sebe „mamine sinove“!
Tko zove za sezonski (ili stalni) posao? Mama! Tko pomaže u osmišljavanju ljetnog provoda? Tata!
(Pa imamo vikendicu, neka se dijete ode odmorit. Baba i dida će pripazit!) Tko se brine da se sinčeku popravljaju zubi? Mama! Tko će reagirati ako sineka netko krivo pogleda? Tata!
(Vjerovali ili ne, dok ovo pišem, glasno izgovaram ova pitanja i odgovore. Da me samo čujete kojim glasom izgovaram ovo “Mama” i ovo “Tata”.)
Amerikanci su se problemu osamostaljivanja svoje djece dosjetili jako davno… Ljeti ih šalju u kampove.
Kod nas ih eventualno šalju već spomenutim baki i djedu…
Sportaše i umjetnike šaljemo od najmanjih nogu. Zato ih prepoznajemo po asketizmu i upornosti;
i zato su tako često naš ponos!
47. GDJE ĆEMO I KAKO ŽIVJETI KADA SE OSAMOSTALIMO?
Živimo u zemlji sa velikim nekretninama u obiteljskom vlasništvu. Obitelji čitav svoj imetak ugrađuju u objekt sa više stambenih jedinica. Iako nikada nismo imali standard zapadnih zemalja, kuće su nam veće nego na zapadu. U samom procesu gradnje razmišljamo o budućnosti vlastite djece.
Želimo da svatko “ima svoj kat”.
Potakla me sljedeća priča:
U firmu mi je došao postariji čovjek, sa kojim sam stekao solidan odnos; pošto je stalna mušterija.
Nije mi izgledao dobro. Upitao sam ga koji je razlog:
-Oženio mi se i treći sin!
-Pa šta tu ima loše?, pitao sam –Trebate biti sretni!
-I ovaj je otišao. U Zagreb… Prvi u Sloveniju, drugi u Ameriku, i sada ovaj!
Ponovno mi nije bilo jasno…
-Pa dobro. Ljudi se oženili, otišli za svojim kruhom… Šta možete?
-Znam. Ne mogu ih ja spriječiti. Ali, ja i žena smo izgradili kuću sa četiri stana. Svaki ima svoj stan; a kuća je sada prazna. Šta ćemo sada?
Shvatio sam…
Sav njihov novac… sva njihova uživanja… sva putovanja… sav “nepotrebni” luksuz… Sve je otišlu u tu kuću.
Smjelo sam mu predložio:
-Prodajte kuću. Kupite jedan stančić za vas i gospođu. Ostatak novca im podijelite. Ostavite dio da možete kad vam se prohtije putovati im u posjete.
Ništa nije odgovorio. Pogled mu je bio zamagljen…
Dugo sam razmišljao o ovome…
Naš mentalitet drži prirodnim željeti da nam djeca žive u blizini (najbolje kat iznad nas). Bojimo se što će biti sa njima kad odrastu, i što će biti sa nama kad ostarimo..? Spremni smo učiniti sve da ih zaštitimo.
Ne bi li bilo bolje kada bismo ih naučili kako da dođu do vlastitog krova nad glavom.
Naše je da im pomognemo, a ne da radimo umjesto njih.
Možda bi trebali kada se osamostale, ili ožene dobiti „sve na pladnju“..? Što će onda oni raditi?
Zaključak je sljedeći: Svaka obitelj treba proći „radost stvaranja“. Svatko se treba pobrinuti za sebe.
Obitelj bi se trebala „skućiti“ u vremenu kada su djeca dovoljno velika da razumiju što se događa; kako bi im se veličina dostignuća urezala u pamćenje. Jednoga dana, vlastitim bi potomcima željeli pokazati isto.
Dokazivali bi se i svojim roditeljima, kako bi ovi vidjeli da su sposobni poput njih.
Nisam za to da se budućnost vlastitog djeteta prepusti sudbini.
Treba im pomoći. Počevši od odgoja i brige za njih, preko kvalitetnog obrazovanja do financijske pomoći u trenutku njihovog osamostaljivanja. Ali ne treba raditi umjesto djece, niti im rješavati probleme bez njihovog direktnog angažmana.
Postarijem čovjeku iz gornje priče bih poželio da „vrati film“ dvadesetak godina unatrag… da sa svojom obitelji izgrade dom u kojem će im biti ugodno. Sa ostatkom novca mogu malo uživati u životu; a sinovima na vjenčanju pokloniti startnu osnovu za otiskivanje u vlastiti život…
Tim posljednjim činom ih dovest na vrh nizbrdice, i lagano ih gurnuti…
To je to! Ovo bi mogla biti „prava poruka za kraj“..!
48. „ŽALOPOJKE“ U NAŠEM DRUŠTVU
Možda je ova tema trebala biti spomenuta u uvodnom dijelu knjige…
Da budem iskren, nisam znao da li da izazivam svoju uravnoteženost spominjanjem iste… jer me jako ljuti!
Da bih zorno iskazao što mislim o „općenarodnom kukanju“, ne treba mi nikakva priprema.
Jasno mi je već dugo…
Mi smo „sportska“ zemlja. Ponosimo se uspjesima naših sportaša.
Šteta što ne postoji olimpijada u kuknjavi, ili barem europsko prvenstvo u žalopojkama, samosažaljivanju itd. Bili bismo pri vrhu, ako ne i na vrhu!
Danas živimo u vremenu recesije. Govori se o svjetskoj krizi. Već dugo godina nije bilo gore… “Dušu dalo” za kuknjavu. Na svim poljima… Pucamo iz svih oružja..!
A kada je bilo dobro vrijeme, i kada je „Bog hodao po zemlji“, ispriča meni stari Nijemac:
-Znaš li ti što ja zamjeram vama Hrvatima?
-Nemam pojma, odgovorih.
-Ja imam više od 70 godina. Dođem u Hrvatsku i slušam kako kukate.
Ti svakako znaš da su Hrvati i Nijemci istih godina jako sličnoga zdravlja…
-Pa to mi je jasno!
-Da, ali se u Hrvatskoj mnogo više kuka! Hrvati djeluju najbolesnijima!
Ili bolje rečeno, dok je nijemcu čaša napola puna zdravlja, hrvatu je napola prazna!Pa dokle vi mislite kukat!
Skroz sam razumio. Zato i kažem da smo u kuknjavi jako dobri.
Nedavno sam radio u „Samaritancu“. Radi se o centru za rehabilitaciju u Splitu; koji skrbi o djeci,
najtežim invalidima. Posao me vezao nekoliko dana u ovoj ustanovi. Za razliku od prvog posjeta kada, nisam mogao govoriti desetak minuta vidjevši tu jadnu djecu; poslije sam se navikao.
Sada bih mogao tamo odlaziti svaki dan bez ikakvih problema.
Odlazak sa posla poslije svakog napornog dana je bilo nešto najljepše što mi se dogodilo u posljednje vrijeme.
Imao bih osjećaj da živim život bez problema, i uživao u činjenici što sam zdrav!
Da mi je u rukama čarobni štapić, propisao bih da svaki punoljetni građanin ove zemlje posjeti jednu ovakvu ustanovu (ma naravno da bih najprije ozdravio tu djecu)!
Tada bi se problemi tipa: boja kose, nemogućnost registriranja automobila ili pokoji kilogram viška (manjka) činili trivijalnim..! Osjetili bi se zdravijima! Shvatili bismo koliko nam je u stvari lijepo, manje bismo kukali, bili sretniji..!
Naravno da bismo, bivajući nasmješeniji; prenosili dobre vibracije na svoju okolinu i predstavljali bitnu kariku u lancu ljepšeg života.
49. U KAKVOJ ZEMLJI BI VAŠ AUTOR ŽELIO ŽIVJETI?
Imali smo poglavlje o kolektivnom strahu…
Možda bi podnaslov ovom mogao biti “Kolektivno poštenje”.
Može li se govoriti o tom pojmu. Ili više volite da govorimo o moralu..?
U svibnju sam dvojici ljudi u srednjim dvadesetim postavio isto pitanje garnirano sljedećom pričom:
Igra se finale svjetskog nogometnog prvenstva. Sto devetnaesta minuta.
Pri rezultatu 0:0, Stipe Pletikosa u svom šesnaestercu hvata za nogu Davida Villu. Ovaj pada. Sudac ostaje nijem. Španjolci se hvataju za glavu. Pletikosa mahanjem doziva kapetana Darija Srnu. Ovaj traži da se
lopta izbaci u aut. Dolazi do svog vratara i pita ga što je bilo?Vratar mu objašnjava da sudac nije svirao čisti penal. Obojica dolaze do suca i traže da promijeni odluku i pokaže na bijelu točku. Ako sudac prihvati sugestiju, španjolci mogu dati gol i Hrvatska gubi finale!
Upitao sam momke: Da li biste voljeli živjeti u ovakvoj zemlji? Odgovorili su kao iz topa.
Dali su suprotne odgovore.
Ova mala rasprava je završila rezultatom 2:1. Za poštenje, naravno!
Duboko u sebi znam da želim živjeti u zemlji poštenih ljudi! I nasmijanoj, naravno!
Nemam ništa protiv da nas svijet prepoznaje po simpatičnosti…
Takve osobine želim vidjeti kod onih koji nas vode i predstavljaju nas u svijetu.
Također, glasam za ponos! Iako smo mali, možemo biti ponosni!
Ne tako davno; austrijski je Predsjednik pozvan u Washington od strane Billa Clintona na otvaranje muzeja holokausta, kao jedan od dvadesetak vođa država regije. Odbio je poziv; sa objašnjenjem da će vrlo rado doći
kada bude pozvan kao ravnopravan; a ne kao dio “razreda”.
NATO je prije akcija bombardiranja Srbije 1999, tražio od švicaraca dozvolu za prelet njihova teritorija.
Odgovor je otprilike glasio: “Ne želimo Vas vidjeti ni blizu!”
Kada se dokazalo i svijetu obznanilo da je nizozemski bataljun u sastavu UN-a odgovoran za pokolj u Srebrenici; Premijer (s guštom sam stavio veliko slovo) Kraljevine Nizozemske je podnio ostavku.
Nije mu bilo bitno to što je krivnja nastala desetak godina ranije.
A kod nas…
Čuvanja pozicija pod svaku cijenu pa i u situaciji kada prijatelji, mecene, pod i nadređeni sjede u Remetincu, otvaraju se afere, ljudi ginu i šta ti ga ja znam!“Skidanje gaća” kako vjetar puše od pamtivijeka.
Zaklinjanje u ljubav prema domovini; istoj onoj koja daje (nezasluženu) penziju. Mijenjanje stranačkih boja…
Mogao bih nabrajati do sutra; ali dopustite mi da ostanem vedar.
Dopustite mi da zatvorim oči i zamislim najvažniji državni praznik:
Veliko slavlje. Domaći i turisti plešu zajedno. Hrvati časte svoje goste. Iseljenici su stavili kravatu.
Zamolili su svoje poslodavce za slobodni dan. Objašnjenje bi bilo vrlo jednostavno: “Šefe, to je moj praznik!
U deset sati navečer, Predsjednik republike obraća se naciji…
Moli čitavu Hrvatsku da minutom šutnje odaju počast svim poginulima za domovinu. Jedna čitava država je stala.
Drugi dio scenarija: gase se sva svjetla u zemlji. Snimke tih par minuta iz satelita će obići sve države svijeta.
Veliki finale: Četiri i pol milijuna ljudi pjeva jednu pjesmu istovremeno! Najveći zbor svih vremena!
Tako slave hrvati!!!
Ma shvatili ste Vi dobro u kakvoj zemlji ja želim živjeti!
